DOPRINOS LJUBINJSKE PORODICE HROMIĆ BOSANSKOJ KULTURI KNJIGE

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Go down

DOPRINOS LJUBINJSKE PORODICE HROMIĆ BOSANSKOJ KULTURI KNJIGE

Ďîđóęŕ by bolero on Sat Dec 11 2010, 14:38

U dosada najsveobuhvatnijoj studiji o rukopisnoj knjizi unutar muslimanskog toka bosanske kulturne historije, Muhamed Ždralović je osvijetlio ranije zanemarenu ulogu prepisivača. Time je ukazao na doprinos jedne u nizu skupina obrazovanih ljudi čije se sudjelovanje u kulturi knjige možda nije ogledalo u pisanju izvornih djela, koja se najradije ističu jer ih se smatra stvaralačkim vrhovima pisane kulture jednoga naroda. Međutim, bez uvida u djelatnost kako prepisivača, tako i kaligrafa, čitatelja, bibliofila, bibliotekara, knjigovezaca i trgovaca knjigom, nije moguće steći potpunu sliku o mjestu knjige u nekoj kulturi. Ovo naročito važi za doba prije širenja štampe, kada je knjiga bila rukom pisana i prepisivana, te utoliko skupocjenija. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci pohranjene su mnoge zbirke privatnih i javnih biblioteka, koje čine prvorazredan izvor za proučavanje bosanske historije općenito, a kulture knjige posebno. Takva jedna zbirka, nastala u prvoj polovini 19. stoljeća, pripadala je kadiji Salihu Hromiću i smatra se jednom od najznačajnijih zbirki iz osmanskog doba kod nas. Uz jedan izuzetak, o zbirci i njezinom vlasniku do sada sepisalo uglavnom usputno.

Cilj ovog teksta je da, kao prvo, predoči nove podatke iz života kadije Hromića kao bibliofila i darivatelja knjiga. Potom, uzimajući u obzir da se u rasponu od preko jednog stoljeća u rukopisima i dokumentima javlja čak pet različitih osoba pod imenom Salih Hromić, ovim člankom želimo razjasniti njihov identitet i otkloniti zabunu koja oko toga postoji. To je iziskivalo da se na osnovu historijskih dokumenata i ličnih svjedočanstava pokuša utvrditi porijeklo ove porodice. Na kraju članka, po prvi put je dat cjelovit prijevod i transkripcija vakufname kadije Hromića.

Kadija Salih Hromić

Na dvije stranice sidžila Sarajevskog kadiluka, nalazi se upisana vakufnama s datumom od 9. muharrema 1244, tj. 22. jul 1828. godine, iz koje se vidi da je kadija Salih Izet-efendija, sin Ismailov, stanovnik sarajevske mahale Halač Davud, uvakufio jedan primjerak Kur’ana i 159 knjiga. Za muteveliju ili upravitelja vakufa imenovan je neki mula Jusuf, sin Husejnov.

Kadija Hromić je vakufnamom odredio da poslije njegove smrti o zbirci brinu njegovi sinovi Mehmed Seid i Alija Šaćir, a iza njih njihovi muški potomci. To je sve što nam o njemu govori tekst vakufname. Međutim, na marginama svojih knjiga, kadija Hromić je ostavio zabilješke iz kojih možemo saznati da je kao kadija službovao u mjestima Bosna-Brod, Duvno, Akčehisar i Tirana.

Također, može se saznati gdje, kada i po kojoj cijeni je nabavljao knjige, zatim imena pređašnjih vlasnika, te osoba koje su posuđivale knjige na čitanje. Ove bilješke mogu poslužiti kao izvor za proučavanje tokova kolanja knjiga, intelektualnih mreža i za rekonstrukciju čitateljskih zajednica. Pod pretpostavkom da je na marginama rukopisa bilježio svoje misli, zapažanja i događaje, pomnije iščitavanje marginalija moglo bi nam pomoći da steknemo jasniju sliku o ovom čovjeku. Zbirka sadrži i nekoliko medžmua. Osim što može podrazumijevati zbornik više djela uvezanih u jedan tom, medžmuom se naziva i bilježnica, „svaštara“, koja obično sadrži razne bilješke pisca u vezi s događajima, osobama, zatim lične dojmove i razmišljanja. Prema dosadašnjim uvidima, ni jedna od medžmua ove zbirke ne spada u kategoriju ličnih bilježnica. To ne treba čuditi, jer teško je očekivati dabi svesku s intimnim bilješkama – sve da je i postojala - vlasnik uvakufio i tako učino javnom. U samome tekstu vakufname, darodavac je upisan kao „Salih Izzet sin Ismailov“.

Na više rukopisa on se potpisao i kao „Salih Izzet Hromo-zade“.Štaviše, sve sačuvane knjige zbirke imaju utisnute vlasničke pečate na kojima piše „Vakuf Saliha Izzet efendije Hromo-zade“.

Dva su pečata, jedan manji, ovalni, a drugi veći i okrugli, s godinom 1284/1867. Veći pečat je vjerovatno utisnut kada je zbirka, shodno vakufnami, prenošena u biblioteku Osmana Šehdije.

Kako ćemo kasnije vidjeti, muški potomci kadije Hromića nisu izumrli, pa je nejasno zašto i pod kojim okolnostima je zbirka prenesena u Osman Šehdijinu biblioteku.

Poznato je da u osmanskoj Bosni prezimena nisu postojala, već bi se u dokumentima navodilo ime osobe i njenog oca. Ponekad bi se navela titula (npr.hadžija, aga), zanimanje (sarač, kadija) ili mjesto porijekla (Travničanin, Bosanac, i sl.).

Međutim, bilo je slučajeva da su pojedinci i porodice koristili prezimena koja nisu bila ustaljena, a obično su završavala na perzijski nastavak „zade“ ili turski „oğlu“, oba u značenju „sin (tog i tog)“ što odgovara funkciji slavenskog nastavka -ić ili -vić.

Tako se među svjedocima vakufljenja Hromićevih knjiga spominju Dženetizade (Dženetić) i Rami-zade (Ramić). Ali, kako u Bosni nisu rijetka prezimena koja završavaju na „o,“ posve je moguće je da naš kadija svoje prezime izgovarao „Hromo“. O tome više kada budemo govorili o njegovom porijeklu.

Iz dosada rečenog, dalo bi se zaključiti da je kadija Hromić bio puki službenik Carstva i samozatajni ljubitelj knjiga. Ali, sudeći po dva dokumenta, pronađena u istanbulskom Başbakanlık Arşivi, radi se o čovjeku koji je bio najizravnije uključen u onovremena društvena previranja.

U prvom dokumentu, datiranom 11. rebiul-ahira 1243/1. novem-bar 1827. godine, bosanski valija Abdurahim-paša se obraća Porti, žaleći se na stanje u Bosni. Nakon opširinog uvoda, u kojem opisuju različite vrste ljudi u Bosanskom ejaletu i njihove osobine, valija posebno optužuje određene pojedince za narušavanje poretka i saradnju s Austro-Ugarskom, poimenice navodeći kadije Sarajliju Saliha Izzetija (Saraylı Salih Izzeti) i Osmana Nuri-efendiju, te sarajevskog muftiju Mehmeda Šakira Muidovića, kao glavešine (ruasay) ogrezle u zlo (munhemik-i šerr) na koje potiču (tahrik olan).

Zanimljivo je da se ova mjera treba izvesti tako da izgleda kao da se radi o nagradi ili napredovanju u službi:

„Neka se protjeraju tako što će se to narediti kao nagrada za njihovu odanost i službu koja im se dodjeljuje na po jedan položaj na mjesta izvan Bosne, a u kojoj su (službi) oni očigledno ispoljavali namjeru da žele činiti smutnju.“

U drugom pismu, koje nosi datum 29. džumadel-ahir 1243/17. januar 1828. godine, odaslanom vjerovatno nakon što je njegov dopis razmotren i uvažen, Abdurahman-paša piše gdje bi trebalo premjestiti navedene osobe, te predlaže da se Salih Izzeti-efendija pošalje u kadiluk Kratovo. Da li je on na kraju i otišao u Kratovo, nije poznato.

Zaključak da je „kadija Salih Izzet efendi Sarajlija“, koji je zadavao muke Abdurahim-paši, zapravo naš kadija Salih Hromić, izvodimo iz toga što je on u vakufnami spomenut kao „Salih Izzet efendi, sin Ismailov“, stanovnik sarajevske mahale Halač Davud.

Naravno, postoji mogućnost da su dvojica kadija istoga imena istodobno živjela u Sarajevu, ali, u nedostatku suprotnih dokaza, tu pretpostavku možemo odbaciti. U tom slučaju i datum uvakufljenja knjiga (9. muharem 1244/12. juli 1828. godine), tj. šest mjeseci nakon drugog dopisa Abdurahim-pašinog, bacanovo svjetlo na okolnosti pod kojma je kadija Hromić darovao svoju biblioteku:

nije li se on možda odlučio na vakufljenje knjiga u želji da učini dobro djelo pred odlazak u jednu vrstu progonstva iz kojeg nije bio siguran da će se vratiti?

Treba istaći da u istom dopisu Abdurahim-paša traži progonstvo za neke osobe, poput livanjskog kapetana Ibrahim-bega. Napokon, kako ćemo vidjeti kasnije, u porodici Hromića je ostalo upamćeno da je neki njihov predak, koji je „gradu ostavio knjige“, stradao nasilnom smrću.

Sve ovo navodi na zaključak da je kadija Hromić imao burniji život nego što se moglo pretpostaviti, život obilježen previranjima, koje su sultanove reforme izazvale u Bosni, a posebno odluka o ukidanju janjičara.

Pored kadije Hromića, u Abdurahim-pašinim pismima spominju se Ahmed-beg Gradaščević, Murat-kapetan Gradaščević i Hasan-aga Pećki, sve ljudi koji su kasnije odigrali krupne uloge u pokretu Husein-kapetana Gradaščevića.

Ovdje nije mjesto da se zadržavamo na biografijama ljudi koje se spominju u vakufnami, tek treba reći da su neki od njih također bili izravno uključeni u događaje oko pokreta Husein-kapetana, s jedne ili s druge strane. To se odnosi na Ahmed-efendiju, sina Sulejmanova iz Prilepa, kadiju pred kojim je Hromićeva zbirka uvakufljena, a koji je, prema Muvekkitu, postavljen sa zadatkom da „smiri Bunu u Bosni“; a zatim na svjedoka Mehmed Emin-bega Dženetića, sarajevskog mutesellima i jednog od vođa pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, koji je kasnije poginuo u bitki protiv Mahmud Hamdi-paše.

Treba istaći da u istom dopisu Abdurahim-paša traži progonstvo za neke osobe, poput livanjskog kapetana Ibrahim-bega.

Kada već navodimo Muvekkita, zanimljivo je da on spominje osobu po imenu Goro Hromić, člana komisije koju je Abdurahim-paša uspostavio sazadaćom da izvrši procjenu tzv. „džeraimi nakdi“ ili otkupnine koju je trebalo uzeti, pretpostavlja se, od zatočenih protivnika Porte, ali o tom Hromiću drugih podataka nema.

Vakufnama kadije Hromića

U stručnoj literature na našem jeziku već je pisano o sadržaju i formi vakufnama. Da podsjetimo, vakufnama ili vakfija je povelja koju je kadija izdavao darodavcu, tj. vakifu kao potvrdu o darovanoj imovini. Sadrži podatke vezane za čin vakufljenja: popis darovane imovine i uvjete pod kojima je darovana, zatim imena vakifa, mutevelije, svjedoka, datum i mjesto uvakufljenja. Tekst vakufname se prepisivao i u sudske protokole. Tako su sačuvane mnoge izgubljene vakufname, što je slučaj i s Hromićevom. S obzirom na središnje mjesto knjige u muslimanskoj kulturi, razumljivo je da su često vakufljene knjige i biblioteke, obično kao dio nekog šireg vakufa, npr. medrese, džamije ili tekije. Vakufnama kadije Hromića je posebna i po tome što su predmet vakufa isključivo knjige. No, temeljita obrada Hromićevih knjiga sa stanovišta paleografije i kodikologije tek predstoji.

Potomci kadije Hromića

Kao što se vidi iz teksta vakufname, kadija Hromić je imao dva sina. Na nekim od rukopisa ubilježen je kao vlasnik Mehmed Seid, sin kadije Hromića, godine 1256/1840-1841. Nastojeći da nađemo potomke kadije Hromića ne bi li o njemu više saznali, pomoglo nam je kazivanje gđe Hibe Hadžimujagić, unuke Hilmi efendije Hromića, koje ona prenosi od svoje majke Ate: neki porodični predak je imao knjige koje je uvakufio, odnosno, kako bi majka Ata govorila, „ostavio gradu biblioteku“. Porodična predaja još kazuje da je taj čovjek nastradao nasilnom smrću u nekoj vrsti linča. Iz kazivanja gđe Hadžimujagić i njene rodice Ašide Zaimović, dalje se može saznati da je njihov dedo Hilmi-efendija bio sin Ali-efendije („Al-efendije“) i Atije. Iako imena daljnjih predaka nisu poznata, razložno je zaključiti da je njihov pradedo Alija Hromić jedan od dvojice sinova kadije Hromića, spomenutih u vakufnami. U prilog ovome govori i činjenica da je jedan od Hilmi-efendijinih sinova, Alija, možda dobio ime po dedi, a drugi, Seid, po očevom amidži, za koga nismo mogli utvrditi da je imao potomaka. Što se tiče predaka kadije Hromića, on na dva mjesta bilježi da je rukopise naslijedio, iz čega bi se dalo zaključiti da su njegovi neposredni preci bili svakako pismeni, a možda i učeni ljudi.

Stolački Hromići

Za razliku od sarajevskih Hromića, u Stocu danas nema muških potomaka porodice istog prezimena. Posljednji stolački Hromić bio je Salih-efendija, koji je stradao od četničke ruke u II svjetskom ratu. Bio je imam Uzunovićke džamije, u kojoj je nekoliko naraštaja Hromića vršilo imamsku dužnost.2Salih-efendija je bio i muallim u mektebu, koji se nalazio u Sumbulića medresi. U Uzunovića mahali se nalazila Hromića kula. Hromići se javljaju kao svjedoci u više stolačkih vakufnama iz 19. stoljeća, uloga koja je pripadala uglednijim članovima zajednice. Tako se u vakufnami iz 1838. godine spominje Mula Salih Hromo-zade (Hromić), a u tri slučaja navodi se kao svjedok zajedno sa sinom Abdulahom, također u 1838. godini. U drugoj vakufnami, iz 1873. godine, spominju se svjedoci Salih-efendija Hromo-zade i njegov sin Mula Ibrahim. S obzirom na vremenski raspon od 35 godina, zatim na različito tituliranje (u prvom slučaju mula, a u drugome efendija), te činjenici da su u oba slučaja navedeni sinovi različita imena, može se zaključiti da se radi o dva različita Saliha Hromića u Stocu, pri čemu bi mlađi Salih Hromić bio dedo posljednjeg stolačkog Hromića, ubijenog imama Uzunovićke džamije, koji se također zvao Salih. S obzirom na vremenski raspon, vjerovatno se radi o jednoj lozi stolačkih Hromića, koji se kroz nekoliko naraštaja javljaju u dokumentima i rukopisima. Već spomenuti Abdullah Hromić se ubraja u jednog od naših „vrsnih prepisivača-kaligrafa“, uglavnom djela na arapskom jeziku. Njegovi prepisi nastali su u Stolačkoj dershani i mostarskim medresama Karađozbegova i Roznamedžijina između 1834. i 1859. godine. Nije isključeno da je Abdulah Hromić bio i učitelj u nekoj od ovih ustanova. Među stolačkim Hromićima zabilježen je kao vlasnik knjiga i Salih Sidki (sin Ibrahim-efendije) Hromić (godine 1317/1899), koji bi, s obzirom na isto ime oca, mogao biti stariji brat posljednjeg imama Uzunovićke džamije. Jedinstven rukopis, čuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, je prijevod Kaside-i burde na bosanski koji je napravio Halil Hrle iz Stoca, a vlasnik mu je bio Salih Sidki Hromić. Upravo je štampan reprint rukopisa s transkripcijom i uvodnim izlaganjima trojice znamenitih teologa. Dakle, Hromići su bili stolačka porodica, koja je dala više učenih ljudi, koji se javljaju kao imami, učitelji, prepisivači, čitatelji i vlasnici knjiga, od kojih je sačuvan tek jedan dio.

Ljubinjski Hromići

Najstariji poznati spomen nekog Hromića u osmanskim dokumentima sačuvan je u Dubrovačkom arhivu i odnosi se na ljubinjskog kadiju Hromića iz 1784. godine. Kod Gradske džamije u mahali Cernica postojala je dvospratna Hromića kula, srušena u II svjetskom ratu.

Hromići su kulu kupili od Dizdarića po dolasku u Ljubinje iz Orahova Dola, gdje su odranije imali kulu i odžak. Kuća hadži Avdage Hromića kod Gradske džamije služila je kao ženski mekteb 1896. godine. Do II svjetskog rata, sva njegova djeca su se odselila u Sarajevo i Zenicu, osim jedne kćerke, koja je ubijena 1941. godine.

Među ljubinjskim Hromićima je bilo i trgovaca, kao što je slučaj s Osmanom Hromićem, koji se spominje u dokumentu iz 1801. godine. Vjerovatno se radi o istom Osmanu Hromiću, koji se u pismu iz 1800. godine žali ljubinjskom kadiji da raja iz okolnih sela siječe drva i napasa stoku u Orahovom Dolu. Orahovi Do je selo u općini Ravno, na oko 5 km od manastira Zavala, na putu prema Slanom i Dubrovniku. Tamo su nekada živjeli Hromići, koji su tu imali „velike posjede i kulu na sred sela, koja se još uzgor nalazi.“ I zaista, u ovom danas katoličkom selu, s crkvom koja položajem ukazuje da je nekad bila pravoslavna, i danas stoji Hromića kula, koju mještani znaju pod tim imenom. Zanimljivo je da se na inernet stranici fondacije posvećene izučavanju naslijeđa tog dijela naše zemlje mogu vidjeti fotografije Orahovog Dola, uključujući Hromića kulu sa sljedećim potpisom:“Kula. Kraj nje se uvijek prolazilo s poštovanjem.” Nije poznato kada su posljednji Hromići napustili Orahovi Do, odnosno imanje koje su tamo držali, ali se može pretpostaviti da je to bilo u godinama nakon Hercegovačkog ustanka 1875. godine, kada su mnogi muslimani napustili područje Popova polja.

Stolački i ljubinjski Hromići su vjerovatno istog porijekla. U Hercegovini je bilo Hromića još u Bjelimićima kod Konjica, ali oni su postali od pretka koji se doselio iz Ljubinja.

Ostali Hromići

Izgleda da se prezime Hromić ili Romić javlja i u Bosanskoj krajini. U ovom drugom obliku, koje je vjerovatno nastalo od „Hromić“, nose ga žitelji više pravoslavnih sela. Bećir Hromić se spominje kao kotarski delegat za Sanski Most na skupštiniJugoslovenske muslimanske organizacije, održane 10. i 11. decembra 1924. godine. Što se tiče rasprostranjenosti prezimena Hromić u Republici Hrvatskoj, iz nedavno štampanog trotomnog Hrvatskog prezimenika može se vidjeti da je zastupljeno u mjestima Knin, Rijeka, Zadar, Rava kod Zadra i Mrljane na otoku Pašmanu.

Prezime Hromo

S obzirom na blizinu Orahovog Dola, Ljubinja i Stoca, Hromići, koji su nastanjivali ova mjesta, trebali bi imati zajedničko porijeklo. Što se tiče Hromića, koji već najmanje dva stoljeća žive u Sarajevu, u nedostatku jasnih pokazatelja, možemo samo pretpostavljati da su i oni porijeklom iz Hercegovine. Posve je moguće da se kadija Hromić, koji je po prirodi posla živio u više mjesta Carstva, ili njegov otac, u jednom trenutku skrasio u Sarajevu. Odgovor na ovo pitanje možda će dati pomnije iščitavanje zabilješki po marginama knjiga njegove zbirke, a naročito rukopisa za koje tvrdi da ih je dobio putem nasljedstva. Nema dokaza da je kadija Hromić porijeklom bio iz Stoca ništa više ili manje nego da je bio iz Ljubinja. Njegovo vezivanje za Stolac u našoj literaturi vjerovatno je nastalo usljed spominjanja većeg broja stolačkih Hromića, uključujući nekoliko Saliha Hromića, među vlasnicima i prepisivačima knjiga. Postoji još jedna mogućnost: da su sarajevski Hromići potekli od Hroma iz Turova kod Trnova. Danas u Sarajevu ima petnaestak porodica koje nose prezime Hromo. Neko ko se potpisivao kao „Hromo- zade“ mogao je biti i Hromić, ali Hromo. Nijerijedak slučaj da prezime na „o“ vremenom dobije nastavak „ić“.

Stjepan Hromić

Na kraju da spomenemo bilješku, koju je napravio Avdo (Hasana) Hromić iz Pariza, koji se zanimao za porodično porijeklo, i ostavio sljedeći zapis koji citiramo izvorno:

„Porodica Hromić potječe iz plemena Ljepava koje se javlja u Poljicu u Hercegovini već od 1180.gdje i danas živi. Grb plemena je poluštitičan, odozgo ravan a dole malo šiljast štit čije je polje plave boje obrubljeno zlatnom trakom. Najstariji muški član plemena bio je starješina plemena i ujedno i župan poljičke oblasti, koja je obuhvatala cijelo Popovo polje.

Prvi poznati poljički župan koji se javlja godine 1180. kao posrednik u nekom poslu između Dubrovnika i bosanskog kralja bio je Mihajlo Ljepava.

Njegov praunuk Pavle Ljepava otcjepio se od plemena 1374. nastanivši se na svojem materinstvu u Orahovu Dolu gdje mu se i danas nalazi kula zvana Vonića kula. Osnovao je porodicu Orahdolskih Ljepava. Pavle Ljepava sudjelovao je u bitci na Kosovu kao odabranik bosanskog kralja i izgubivši u bitci nogu bio je prozvan Hrom.

Njegova sina Vlatka prozvaše Hromićem.

Poslije Kosovske bitke Pavle Hromo bi promaknut u titulu vojvode i to od bosanskog kralja sa ovlaštenjem kupljenja carina u svom području. Njegov grb ostao je kao u porodice Ljepava sa razlikom da se preko plavog polja nalazi mrk pojas.

Vojvodu Pavla naslijedi njegov sin Vlatko koji se oženi Katarinom, kćerkom kneza Nikole Kačića. Vlatko je imao dva sina, Andriju koji se oženi Marom Vuković Kačić, dopisano rukom iznad, op. autora, a mlađi Vukadin sa Jelenom Jablanović.

Kad je 1432. Umro Vlatko sinovi se pocjepaše te stariji Andrija dobi Orahov Dol i sva očeva prava pa i grb, a mlađi Vukadin dobi baštinu u blagu i novcu te se nastani na imanju svoje žene blizu Livna.

Od Vukadina Hromića nastade porodica Hromić koja još i danas živi naistom mjestu.

Vojvodu Andriju Hromića naslijedio je sin mu Stjepan koji je god. 1463. nakon krvavog okršaja uhvaćen i ubijen od Turaka, a njegova sina Ostoju zajedno sa majkom Mirjanom prevedoše na islam, davši Ostoji ime Mehmed a majci mu Mejra. Mehmed dobi naziv aga.

Potomstvo mu se sačuvalo do danas.

Godine 1739. nastade ponovo cjepanje porodice Hromić. Zaimaga Osman stupi u tursku vojsku i dobi naziv Miralajbega, nastani se tamo i osnova porodicu šćitovskih Hromića sa predikatom begova. Sarajevo 1938. godine.“

Podaci iz ovog zapisa nisu popraćeni bilješkama o izvorima, pa ih je teško provjeriti. Ono što se smo uspjeli ustanoviti je da je postojao Stjepan Hromić, koji se pod tim imenom spominje u jednom srednjovjekovnom dokumentu na staroslavenskom.

Također, mještani sela Poljice imaju predanje o dječaku koji je odveden u janjičare da bi kasnije postao paša.

Dokument u kojem se spominje Stjepan Hromić je datiran od 5. septembra 1401. godine.

U njemu Dubrovčani obećavaju poslati izaslanike bosanskom kralju radi poravnanja dugova, objašnjavajući da to nisu mogli obaviti ranije usljed kuge:

„Presvijetlom i previsokom gospodinu Ostoji, po milosti i volji Božijoj kralj Srbima, Bosni i [tako] dalje, od vladajućeg kneza Grada Dubrovnika, vlastele i od čitave općine mnogosmjereno poklonjenje. Listinu Vašega kraljevstva [= Vašu kraljevsku listinu] primismo od Vašeg sluge Stjepana Hromića i što nam mnogo mudro i pošteno pripovijeda riječi Tvoga veličanstva o svemu dobro razumismo. A ovdje gdje prije ovog ljeta [?] Tvoje kraljevstvo posla k nama Stjepana ondje bijaše kako se nije skrilo [?]: vlastela se bijaše razbježala od muke i od nevoljekoju bijaše Bog dopustio te ne mogosmo Tvome kraljevstvu odgovoriti. A ovdje gdje [= a sada kad] Bog po svojoj milosti odvrati onu bolest vlastela se skupila i tako smo odlučili da pošaljemo Tvome kraljevstvu naše vlasteoske poklisare (=izaslanike): po njima ćemo Tvome veličanstvu odgovoriti za sva dugovanja i za stonski dohodak [: solana].“

Zaključak

Najraniji nama poznati nositelj prezimena Hromić daitra s početka 15. stoljeća, a javlja se u prepisci između dubrovačkih vlasti i bosanskog dvora.

Sa stanovišta historije knjige, značajno je da se u osmanskim dokumentima i arabičkim rukopisima iz 19. i ranog 20. stoljeća muslimanski Hromići javljaju kao vlasnici, prepisivači i vakifi rukopisnih knjiga na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.

Posebno se ističu kadija Salih Hromić, koji je uvakufio važnu zbirku knjiga, te Abdullah Hromić, koji spada među desetak najvažnijih prepisivača i kaligrafa iz Bosne.

Jedan od najzanimljivijih rukopisa, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pripadao je Salihu Sidkiju Hromiću.

Muslimanske porodice s prezimenom Hromić nastanjivale su Sarajevo i, do II svjetskog rata, Stolac i Ljubinje.

Knjige koje su nam ostavili predstavljaju vrijedno svjedočanstvo o kulturi bosanskohercegovačkih muslimana.

Prijevod vakufname kadije Hromića

Ovo je ono što spada u ispravan vakuf i njegove uvjete, a nalazi se kod mene. I donio sam presudu o njegovoj valjanosti i neopozivosti znajući za razilaženje među ranijim imamima. A ja sam siromah hafiz Ahmed, sin Sulejmanov iz Prilepa, kadija u gradu Sarajevu. Hvala Bogu koji je uputio svoje robove vjernike i vjernice na dobra djela i koji je ukazao muslimanima i muslimankama na činjenje dobročinstava kada je rekao:

„Dobra djela zaista poništavaju hrđava:“

I neka su blagoslov i mir na Njegovog poslanika Muhammeda, najčasnijeg od stvorenja, i na njegovu porodicu i drugove koji su predvodnici Božijih stvorenja na putu dobrih djela. A potom: uzrok i razlog pisanju i sastavljanju ovog ugodnog pisma, te povod i razlog njegovom uobličavanju i sastavljanju je sljedeći: jedan od stanovnika mahale Hallač Davud u gradu Saraj Bosna, osoba po imenu Salih Izzet-efendija, sin Ismailov, koji spada u ugledne kadije, izvršio je na sudu i sudskome vijeću, gdje se donose odluke i potpisi, šerijatsku, vjerodostojnu potvrdu i uobičajeno i jasno priznanje o vakufu čije objašnjenje slijedi u prisustvu osobe po imenu Mulla Jusuf, sin Husejnov, koji spada u stanovnike mahale Vekil Harč, a koji je postavljen kao mutevelija radi registracije. Ono što vodi je Božije uputstvo. Rukovodeći se u poslu prema sadržaju koji nosi sreću,

„A za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Boga.“,tražeći zadovoljstvo Milostivog gospodara i bježeći od Njegove bolne kazne „na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Bogu srca čista dođe spasen biti“, i želeći zauzimanje plemenitog Božijeg poslanika - nek su na njeg najodabraniji pozdravi i spas - zavještao sam i uvakufio iz svog najboljeg imetka i najvrednijeg što sam stekao, uz čistu i iskrenu namjeru i dobar i potpun nijjet, vjerodostojnim šerijatskim izdvajanjem i vakufljenjem i uobičajenim i jasnim zavještenjem jedan svezak Časnog Mushafa i 158 svezaka različitih knjiga čija su imena dolje navedena. I ovako sam postavio uvjet:

neka se spomenute knjige čuvaju kod mutevelije, a dok ja nosim odjeću života, neka ja odlučujem o spomenutim knjigama i poslovima upravljanja vakufom, promjenama i izmjenama spomenutih uvjeta jednih za drugim [tj. onako kako bude dolazilo do promjena]. U vrijeme kada bude neophodno da popijem piće smrti naredbom Boga Vječnog i odredbom Vladara Koji ne prolazi, neka mutevelije spomenutog vakufa ravnopravno budu moji sinovi Mehmed Seid i Alija Šaćir. I neka se njime koriste. A kada jedan od njih dvojice umre, neka upravljanje i čuvanje [uvakufljenih knjiga] samostalno vodi onaj drugi. I neka korištenje [vakufa] također bude zajedničko među svom njegovom muškom djecom. A nakon smrti njih dvojice neka mutevelija bude najstariji po godinama od moje muške djece i od djece moje muške djece i od djecine djece moje muške djece. I neka svi muški potomci učestvuju u njegovom širenju i neka budu nadziratelji. I neka se čuva kod jednog mutevelije. Neka ne daju nijedan primjerak na zaduženje ili na neki drugi način. Ako, ne daj Bože, dođe do gašenja [loze], neka se Časni Mushaf i spomenute knjige predaju uz znanje uzvišenog šerijatskog sudije koji u spomenutom gradu izvršava propise jasne vjere i oživljava [sprovodi u djelo] obavijesti jasnog suda, u ruke efendiji koji je bibliotekar [hafizi-kutub] postavljen u biblioteku merhum Osman Šehdi-efendije, koja se nalazi u dvorištu spomenute Careve džamije. I neka se izvrši njihovo registriranje i [stave] uvjeti da se nikada ni na koji način ne izdvajaju iz spomenute biblioteke i neka se nikome ne daju na zaduženje. I neka se predaju navedenom muteveliji spomenuti Časni Mushaf i navedene i spomenute knjige. Neka ih on također preuzme i prihvati i neka o njima, kao i ostalim vakufima, određeno vrijeme brine. Kada je [gore navedeno] rekao, nakon zakonske potvrde, spomenuti vakif je upravio uzde svog govora i od saglasnosti ih vezao za neslaganje [tj. umjesto da se složi izrazio je neslaganje]. U značajnom mezhebu trojice imama - nek je nad njima milost Moćnog - va-kufljenje Časnog Mushafa i knjiga koje spadaju u vrstu pokretnina, ne može se neizvršiti. A pošto također nije dozvoljeno da se izvrše uvjeti koji se na njemu [vakufljenju ili na tome tj. na stavu da nije sprovodljivo odnosno izvršivo] temelje, on [vakif ] je rekao:

„Povukao sam vakufljenje spomenutog Časnog Mushafa i navedenih uvakufljenih knjiga i zatražio sam da se povrate u moj posjed kao što je bilo ranije. Kada je to rekao, spomenuti mutevelija se ispravno umiješao oslanjajući se na Onog Koji obilno nagrađuje [eš-Šekur]. Doista je stvar u skladu sa zakonskim načinom koji je izložen. Međutim, pošto je vakufljenje Časnog Mushafa i knjiga koje spadaju u vrstu pokretnina znano i poznato među ljudima kao uvriježen običaj, to vakufljenje poznatih pokretnina također kod njegove visosti trećeg imama Rabbani Muhammeda, sina Hasana eš-Šejbanije predstavlja vrstu neopozivog vakufa [vakf-i lazim] nakon što se preda muteveliji. I kada je on odbio da [uvakufljenje] vrati i preda, te kada su se [navedeni] sporili u prisustvu sudije moćnoga suda - Bog mu olakšao svaku tešku stvar - i kada je svaki od njih tražio rješenje i odluku, gospodin sudija na položaju prvaka činovnika [mevki-i sadr-i kuttab] - blagosloven bio i utočište dobra – znajući također za postojeće razmimoilaženje među uglednima po pitanjima vakufa, a nakon razmišljanja i domišljanja, saslušao je govor obje strane i našao da je najpreče da dadne prednost strani vakufa. Ispravna je i dozvoljena presudom moćnog šerijata odluka o dozvoljenosti vakufljenja spomenutog Časnog Mushafa i knjiga, prema plemenitim riječima spomenutog uzvišenog imama Muhammeda. Međutim kod njegove visosti hazreti Numan ibn Sabita, koji zaslužuje najveće poštovanje i Imami Azama koji spada u muktedije velikih imama, time što se ne traži njegova neopozivost kada je [vakif] kazao: “Odustajem od spomenutog vakufa,“ spomenuti mutevelija ponovo se umiješao ispravnim odgovorom. Uistinu, kod njegove spomenute visosti, činjenica što se ne traži neopozivost za ispravnost [znači da je vakuf ] ustanovljen [mukarrer]. Međutim kod njegove visosti imama Ebu Jusufa vakuf postaje neopoziv time što vakif samo kaže: „Uvakufio sam,“ a kod njegove visosti imama Muhammeda time što ga preda muteveliji i što potvrdi [njegovo] spominjanje [zikri te’yid ile]. Prema svijetlom mezhebu dvojice spomenutih imama, kada se zatražila presuda o neopozivosti vakufljenja Časnog Mushafa i knjiga [tada] je spomenuta visost sudija - Bog [el-Hakk] mu produžio njegova dobra djela - smatrao prečim jačanje ustanove vakufa i donio je odluku i presudu o neopozivosti vakufljenja spomenutog Časnog Mushafa iknjiga uzimajući [u obzir] također činjenicu da je vakuf ustanovljen. Pa je postao zakonski valjan vakuf i jasno i ustaljeno zavještanje. Onaj ko je izmijeni, a zna kako glasi – pa grijeh za to pada na one koji je mijenjaju; - a Bog, zaista, sve čuje i zna.64 I odredio je [ovo] vakif radi Boga Darežljivog, [el-Kerim]. Dogodilo se i zapisano je 9. muharrema godine 1244.65 [za spisak uvakufljenih knjiga vidjeti transkripciju na str. 202-205] Samo 159 knjiga.

Svjedoci čina: Sarajevski vojvoda Džennetić Mehmed Emin-beg Zlatar, Mustafa-aga Panjo, hadži Salih-aga Topić, hadži Abdullah-aga Ramić, Mehmed-aga Bakirdži, Ahmed-aga Klino, Abdullah, alemdar Sarač Abdulhamid, alemdar Krdžalić hadži Mustafa.

bolero
Napreduje

Broj poruka : 60
Points : 18
Datum upisa : 11.05.2008

Íŕçŕä íŕ âđő Go down

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Íŕçŕä íŕ âđő

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Íĺ ěîćĺňĺ îäăîâîđčňč íŕ ňĺěĺ ó îâîě ôîđóěó