HAFIZ SMAIL EF. SERDAREVIĆ - Kadija

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Go down

HAFIZ SMAIL EF. SERDAREVIĆ - Kadija

Ďîđóęŕ by bolero on Fri Apr 05 2013, 03:33



Ljubinje, kasaba i centar istoimene općine, Ieži u jugoistočnoj Hercegovini na cesti Stolac-Trebinje. Smješteno je na jednoj prostranoj i pitomoj zaravni, okruženoj sa svih strana neplodnim hercegovačkim kamenjarom. Zato je, kažu, ovo mjesto i dobilo ovakav naziv jer je u odnosu na hercegovački krš privlačno i ljubi se.

Nahija Ljubinje spominje se prvi put u turskim izvorima iz 1469. godine ,kao pusto i nenaseljene mjesto. U prvoj polovini 17. stoljeća Ljubinje je postalo središte posebnog kadiluka kome su, pored okolnih sela, pripojeni još Trebinje s okolinom i dio nahije Zupci iznad južnog dijela Konavla. Kao kadiluk Ljubinje se prvi put spominje 1633. godine. Stolac, Ljubinje i Cernica imali su ponekad u 17. stoljeću zajedničkog kadiju. Ovaj kadiluk je polovinom 17. stoljeća bio kratko vrijeme spojen s konjičkim (Belgraddžik) kadilukom, a ponekad su opet Ljubinje i Nevesnje imali zajedničkog kadiju.

Najstariji i najdetaljniji opis Ljubinja pruža nam turski putopisac Evlija Čelebija koji je ovuda proputovao 1656. godine. On za ovo mjesto veli da je vojvodaluk; Hercegovačkog sandžaka i da ima: kadiju, spahijskog ćehaju, janičarskog serdara, tržnog nadzornika i vrlo mnogo uglednih Ijudi, velikaša i plemića. Evlija je od spomenika vidio ovdje sljedeće: dvije džamije, medresu, mekteb, dvije tekije, kupatilo (hamam), veliko svratište (han), 200 tvrdo zidanih i kamenim pločama pokrivenih kuća i desetak dućana u čaršiji. On za ovo mjesto dalje kaže da leži u prostranoj, zelenilom obrasloj i plodnoj uvali s vinogradima i baštama.
Ljubinje ima osam mahala i to: Barnosi, Gornja i Donja Cernica, Obor, Prekupci, Prisojani, Raspasci i Varduša. U ovom mjestu su do konca turske vladavine sagrađene četiri džamije o kojima ćemo ukratko i posebno govoriti.

1. Kizlaragina (gradska) džamija koju je oko 1620. godine sagradio Mustafaga, kizlaraga (upravitelj carskog harema) sultana, Osmana II (1618-1621). Po narodnom predanju on se prezivao Kozliić i potječe iz Žabice kod Ljubinja. Ovo je vrlo vjerovatno jer je poznato da su mnogi naši ljudi, kada su došli na visoke položaje i obogatili se, gradili zadužbine u svom rodnom kraju, pa je to, sigurno, učinio i Mustafaga Kozlić on je postao kizlaragom u novembru 1605. i na tom položaju je ostao do 1620. kada je svrgnut i 1622. ponovo postavljen. Umro je 1623. godine i pokopam na Ejubu u Istanbulu. Džamija je bila Iocirana u centru mjesta, u mahali Cernici. Bila je građena od tesanog kamena, dosta prostrana, i imala je uza se oko 15. metara visoku kamenu munaru oktogona eblika. Djelimično je porušena u toku prošlog rata, a 1948. godine je do temelja srušena i kamen od nje je upotrijebljen za zidanje zgrade zemljoradničke zadruge u Ljubinju. Tada je nestala i ploča s tarihom (kronogram) koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata.

Mustafaga je sagradio u blizini džamije, kao prateće objekte, još sljedeće: medresu, mekteb, tekiju, hamam, han i bunar. Svi ovi objekti podignuti su oko 1620. godine kada je i džamija sagrađena. Ne zna se kad su medresa i tekija prestali raditi a hamam je srušen 1896. godine i na njegovim temeljima je sagrađen mekteb i kafana. Da bi obezbijedio sredstva za izdržavanje navedenih zadužbina Iegator je uz džamiju sagradio i desetak dućana, a sigurno je ostavio i druge nekretnine i novac. Za džamiju je zavještao jedan kaIigrafski pisan primjerak Kur'ana. Ne zna se tačno šta je sve legator ostavio za izdržavanje svojih zadužbina jer se nije sačuvala zakladnica niti ikakav dokumenat koji o tome govori.

2. Ahmedagin mesdžid sagrađen je prije 1656. godine što saznajemo iz Putopisa EvIije Čelebije gdje se prvi put spominje. Ne zna se gdje je bio Iociran a ni kada je prestao raditi i srušen.

3. Mesdžid u mahali Raspasci sagradila je Hasnija Teparić rođena Rizvanbegović, oko 1860. Gudine. Ovaj je mesdžid srušen u toku prošlog rata.

4. Mesdžid u mahali Barnosi gradili su Serdarevići i Mataradžići koncem turske vladavine oko 1870. godine, i ovad je mesdžid porušen u toku prošlog rata. U haremu kod ove džamije sahranjen je Ademaga Šehović Zukov koji je poginuo u borbi s austrijskom vojskom na Žegulji 29. 8. 1878. godine.

Ovdje treba još istaknuti da je u Ljubinju za vrijeme turske uprave sagrađeno i pet visokih i od kamena zidanih kula i to: Mataradžića na dva kata u Barnosima, Hromića na dva kata u Cernici kod džamije, Bakirbegovića na tri kata u Prekupcima, Bubića na tri kata u Raspascima, u Bubića mahali, kod džamije i Serdarevića na četiri kata u Barnosima. Ovu Posljednju snimio je Suljaga SaIihagić 1930. godine i njena fotografija se čuva u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Bubića i Serdarevića kula imale su oko sebe dvorišta ograđena visokim zidom poput kakva grada. Djelomično je uzgor još samo Bakirbegovića kula (sada vlasništvo Pupića) dok su ostale četiri porušene u toku prošlog rata. Svaka kuća u Ljubinju imala je, kako navodi Evlija Čelebija, puškarnicu i bila je kao tvrđava. Ljubinje nema tekuće vode pa je zato za vrijeme turske uprave ovdje sagrađeno i više čatrnja koje je imala skoro svaka kuća. Oko džamije i u Raspascima bilo je više bunareva. Vodom iz ovih bunareva snabdijevao se i hamam sve dok je radio. U Ljubinju su ranije živjele sljedeće muslimanske porodice, od kojih su neke, kako navodi EvIija Čelebija, doselile ovdje iz Herceg Novog: Bakirbegović, Bakšić, Begović, Berberović, Bubić, Ćejvanović, Dizdarić, Durić, Durmišević, Fazlić, Grebo, Grozdanić, Hadžiosmanović, Halilović, Hodžić, Hromić, Kadić, Krilić, Ljubović, Ljuta, Mataradžić, Mrehić, Mulahuseinović, Nikšić, Nurković, Omeragić, Pajić (bili veliki junaci), Serdarević, Softić, Šarić, Šehović, Teparić i Trtak. Sve navedene porodice osim jedne kuće Grozdanića, iselile su iz Ljubinja i danas ih ima po raznim mjestima Bosne i Hercegovine.

Najstariji predak porodice Serdarevića doselio je, po svoj prilici, u Ljubinje iz Herceg Novog odakle su za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) bježale mnoge porodice, Riječ »serdar« je kovanica od turske riječi »ser«, glava i perzijske »dašten«, držati, imati, i znači: glavar, starješina, starješina jednog kraja, komandant, vojvoda, starješina janičara u jednom kadiluku, Serdari ekrem je veliki vezir kao vrhovni zapovjednik vojske u ratu. Preci Serdarevića vršili su, sigurno, jednu od spomenutih funkcija pa su po tome i dobili svoje prezime. Ovdje donosimo dio genealogije (šedžera) porediee Serdarevića koju je sastavio rahm. Smail ef. i koja je nađena u njegovoj pismenoj zaostavštini. Najstariji poznati član ove porodice je Muratbeg koji je imao sina Ahmeda, a ovaj sina Mehmeda. Mehmed je imao sinove:

Omera, Osmana i Mehmeda. Omer je imao sinove: Mustafu, Aliju i Mehmeda, Osman je imao sinove: Ibrahima, Mustafu, Huseina, Mehmed kadiju i Saliha, a Muhamed sina Arifa. Mustafa, sin Omerov imao je sina Hasana, a Alija, sin Omerov sina Huseina, a ovaj sinove: Izeta i Mustafu. Ibrahim, sin Osmanov imao je sinove: Adema, Aliju i Osmana; Mustafa, sin Osmanov imao je sinove: Zulfikara, Hadži Hasana i Ahmeda; Husein, sin Osmanov imao je sinove: Omera i Jusufa; Mehmed kadija, sin Osmanov imao je sina Hasana i Saliha, sin Osmanov sinove: Aliju, Abdulaha i Huseina. Adem, sin Ibrahimov imao je sinove: Murata i Rifata; Alija, sin Ibrahimov imao je sina Abdulaziza i Osman, sin Ibrahimov imao je sina Muharema. Ahmed, sin Mustafin imao je sina Osmana; Hadži Hasan, sin Mustafin imao je kćerku Najlu; Zulfikar, sin Mustafin imao je sinove: Mustafu, Hafiz Smaila i Hamdiju, itd. Koliko je ova porodica brojna i razgranata svjedoči i to što su iz nje tokom vremena nastale sljedeće porodice: Begovići, Fazlići, Kadići, Mulahuseinovići, Omeragići i Softići.

Salih Serdarević, sin Murtezin iz Ljubinja postavljen je 1. džumada I 1179. (1763) godine za kadiju u Blagaju. Mehmed Serdarević, sin Osmanov, sin Mehmedov, sin Muratov bio je također kadija, ali se ne zna gdje i kada. Hafiz Smail ef. rođen je u Ljubinju 1888. godine. Otac mu Zulfaga bio je više godina načelnik Ljubinja,a majka Mevka je kćerka Muhamed ef. Dizdarevića (Ruždije) iz Gradine kod Trebinja., našeg poznatog pisca alhamijado literature.

Mekteb je završio pred čuvenim muderisom Omer Hulusi ef. Durićem koji je u svoje vrijeme slovio kao jedan od nekoliko najuglednijih hodža u Bosni i Hercegovini i bio stalno član hodžinske izborne kurije. Pred Durićem je i hifz završio i postao je hafizom polovinom 1899. godine kada nije imao ni punih 11. godina. S njim je zajedno hifz završio i Hafiz Akif ef. Bubić, sin Alagin iz Ljubinja.11) Kasnije je učio u Mostaru u Roznamedžijinoj i Koski Mehmed pašinoj medresi. Od 1909. do 1914. godine pohađao je Šerijatsku sudačku školu (Mektebi nuvvab) u Sarajevu koju je s uspjehom završio 1914. godine. Godine 1914. stupio je u državnu službu i od tada pa sve do penzionisanja 1946. godine stalno se nalazio na dužosti šerijatskog sudije (kadije) u raznim mjestima Hercegovine: Stocu, Ljubinju, Bileći, Nevesinju i Mostaru. Bio je dobro verziran u svojoj struci i svim islamskim disciplinama. Svoju dužnost je uvijek i svugdje savjesno i s puno uspjeha obavljao. Po prirodi je bio veliki pacifista pa je zato, prilikom parnica, stranke koje se spore uvijek očinski savjetovao i uporno ih mirio. U ovome je imao mnogo uspjeha jer je uživao veliki ugled kod svih stanovnika u svim mjestima u kojima je služio. Rahm. Smail ef. je bio više od 50. godina predsjednik ili član Vakufskih povjerenstava u Stocu, Ljubinju, Bileći, Nevesinju i Mostaru, i član dvaju sabora IZ. Dok se nalazio na ovim dužnostima mnogo je učinio na vjerskom i vjersko prosvjetnom uzdizanju muslimana u svim krajevima u kojima je služio. Često mi je pričao da je rad u organima vakufske uprave uvijek smatrao svojom najglavnijom dužnošću i da mu je ovaj posao pričinjao najviše poteškoća i donosio mnogo briga. Svugdje je mnogo radio na zaštiti i opravci vjerskih objekata i cjelokupne vakufske imovine. Dalje se brinuo o mektebima i vjerskom odgoju muslimanske omladine. I koliko god su objektivni oslovi dozvoljavali on je na svima ovim dužnostima zadovoljio i dao vidne rezultate.

Za vrijeme svoje relativno dosta duge službeničke karijere on je, kao kadija i predsjednik vakufskih povjerenstava, održao više vrijedinih govora i predavanja. Bio je komunikativan i u društvu veoma prijazan i lak. Sa svakim je kontaktirao na ravnoj nozi i bez imalo uobraženosti. Bio je velikli altruista i svakome je, bez razlike, pružao pomoć i zaštitu. To je činio i u prošlom ratu kada je bio i sam ugrožen i morao bježati. Posebna je zasluga rahm. Smail ef. u tome što je iz krajeva u kojiima je služio, uputio na školovanje i zanate izvjestan broj muške i ženske muslimanske djece. I ne samo to, nego je mnoge i novčano pomagao. Svi ovi imaju zahvaliti isključivo Smail ef. da su se školovali li postali ono što danas jesu. U njegovoj pismenoj zaostavštini nađene su razne priznanice i diplome na temelju kojih se može zaključiti da je on obilato novčano pomagao kulturno-prosvjetna društva: Gajret, Uzdanicu i sve kulturno-prosvjetne akcije. Dalje je pomagao izgradnju džamija u Rečicama, Rotimlji, Odžaku kod Nevesinja i drugdje. On je sve ovo činio bez ikakve reklame li Isključivo u ime Boga koga je nepokolebljivo vjerovao.
Umro je u Mostaru 16. juna 1974. godine i sahranjen u haremu kod Šarića džamije na Luci.
Rahmetullahi alejhi!

Hivzija Hasandedić; Glasnik VIS-a 1974. Broj 11-12, str 538-541.

bolero
Napreduje

Broj poruka : 60
Points : 18
Datum upisa : 11.05.2008

Íŕçŕä íŕ âđő Go down

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Íŕçŕä íŕ âđő

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Íĺ ěîćĺňĺ îäăîâîđčňč íŕ ňĺěĺ ó îâîě ôîđóěó