FAZLI BEG SERDAREVIĆ I BRATU MU ''Gospodari Ljubinja'', 1699

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Go down

FAZLI BEG SERDAREVIĆ I BRATU MU ''Gospodari Ljubinja'', 1699

Ďîđóęŕ by bolero on Sat Jul 27 2013, 11:50

Hamdija Hajdarhodžić - Dubrovacke i Mletacke pripreme pred razgranicenje 1699.

Težnja za mirom pratila je cijeli inače veoma surovi petnaestogodišnji rat (1683. odnosno 1684. do 1699.). Odmah nakon njegove druge godine sa Austrijom i prve sa Venecijom (1685) mir je najprije ponudio neki Ahmed Ćelebija, bivši austrijski rob, a zatim tri godine nakon toga (1688. i 1689.) i službeni Portin tumač Alessandro Scarlatti Maurocordato (Aleksandar Skarlati Maurokordato) uz nekog Zulfikar-pašu, ali obe su te ponude ostale samo pokušaji; ova druga je čak ocijenjena kao ratna varka u Beču i Veneciji. Nedugo iza toga (1691) u Beču se neko vrijeme, putujući prema Carigradu, zadržao sa svojom »polijepom ženom« (assai bella) engleski ambasador na Porti, William Husey (Viljem Husej), da se, po nalogu svoga suverena, »obavijesti koliko treba uraditi na Porti u tako važnim pregovorima«, pa je zbog toga s Transilvanskoga fronta bio povučen 33- godišnji oficir i diplomata Luigi Ferdinando Masigli ili Marsili (Lujigji Ferdinando Marsilji ili Marsili), da, tobože kao sekretar te Engleske misije, ispita mogućnost sklapanja mira s Turcima. Iako tome spretnom, obrazovanom i inteligentnom bolonjezu u austrijskoj službi ovo nije bio p rvi zadatak te vrste, i on se u beč vratio neobavljena posla. I spitivanje je prekinula Husejeva smrt, koga je, po Marsiljtiju, mogao zamijeniti- stari Engleski poslanik Trumbal«, ali ga njegov suveren nije htio imenovati zbog sumnje što je imaše da bi on bio previše francuz« nego je uputio Williama Herborta (Vlljema Herborta). Pošto je 1692. i on umro u Beogradu, iz Londona je bio upućen novi, treći poslanik, Wiliam Paget (Viljem Pedžet), koji je trebao da nastavi tamo gdje su dva njegova prethodnika bila stala.Cim je ovaj nesumnjivo veoma uporni i sposobni diplomata stigao na Portu 1693. godine, zatražio je prijem kod velikoga vezira, ali audijenciju nije dobio zbog smjene na tom visokom položaju. Međutim, to ga nije omelo da i u narednim godinama (1694. i 1697.) i dalje radi na ovom poslu - od najveće važnos ti (di sommo rilievo) sve dok nije ovo važno pitanje - na temelju ovlaštenja dvorskoga kancelara u Bečiu, ponovo iznio pred tadašnjega velikoga vezira, amidža Husejin-pašu Ćuprilića, u jednom podužem razgovoru 25. 12. 1697 ., izrazIvšI mu svoje čuđenje što Engleski kralj nije dobio odgovor na svoj predlog iz 1693. o posredništvu među zaraćenim stranama.Cetiri dana iza toga razgovora Pedžeta je k sebi pozvao Maurokordato i obavijestio, da će veliki vezir odgovoriti na osnovu načela¬ »uti possidetis, ita possideatis« (što se steklo, zadržati), jer Turska, mada je mnogo izgubila, ne traži ništa osim Transilvanije.Bez obzira što je smatrao da se to ne može postići i što se, dakle, na tome ne mogu graditi pregovori, Pedžet je ipak prihvatio ovu načelnu vezirovu ponudu institirajući na boljim rješenjima. Zato mu je nekoliko dana iza toga (2. 1.1698.) dostavljeno nekoliko novih predloga i pojedinosti, koji su predviđali demoliranje Petrovaradina, Osijeka i nekih drugih, manjih utvrđenja, ali je ovaj Engleski diplomat i to odbacio kada mu je 10. 1. 1698. saopćena konačna odluka o tome iz Divana. Zato je Maurokordato zatražio predlog kojim bi bio zadovoljan Austrijski car Leopold obećavši pismeni odgovor. Po Carlu Ruzziniju (Karlo Rucini}, Mletačkom ambasadoru u Beču, Pedžet je tom prilikom u ovu Austrijsku prijestolnicu pisao da bi Turci, ustvari, bili zadovoljni, osim Transilvanije, još i demoliranjem Titela, Petrovaradina, pa evakuacijom Iloka, Požege i tvrđave na Uni.Izgleda da je tako pronađena odgovarajuća formula za početak pregovora, jer je taj isti Mletački diplomata pisao Senatu u Veneciji 3. 2. 1698. (pismo je upućeno 5. ii 1698.) - »kako se sa raznih s trana od onih što dolaze iz Jedrena saznaje (a takvi se glasovi šire i danas), da je Porta sklona miru i da je zato pred tri dana iz Jedrena u Englesku upućen sekretar Engleskoga ambasadora, Pedžeta; On će putovati preko Njemačke, a od beograda mu je pridodat jedan aga po imenu Mehmed-aga , kapidžibaša, koji mu iz toga grada mora omogućiti daljnje putovanje . . . « pa odmah iza toga dodaje podatak o smanjivanju Turskih vojnih priprema prema Austriji i o naredbi velikoga vezira da mu bosanski paša Ćose Halil-paša pošalje izvještaj o odnosima sa Venecijom. Istovremeno kada u Veneciju iz Beča stižu te vijesti i to posredno, na samom izvoru, u Carigradu, boravi Luca Barca (Luka Barka), koji sa položaja dragomana neke Zapadnoevropske ambasade šalje vanredno zanimljive informacije u kneževu palaču u Dubrovniku i to na temelju kontaka ta sa tadašnjim Reis-efendijom Muhmedom, Maurokordato, na temelju saznanja što su ih slali njegovi povjerioci u Jedreni, Sofiji i nekim drugim Turskim gradovima. Tako je on, svega pet dana iza citiranoga Mletačkoga ambasadora u Beču (10. 2. 1698.), započeo da puni svoja opširna pisma različitim novostima. Najprije je javio o prodoru Aus trijskih trupa do Sarajeva, što je izazvalo veliki strah u Carigradu,a zatim o inicijativi Pedžetevoj , koji je ponovo preduzeo korake kod ove vlade u pogledu ranijih predloga, tj. da svak uživa zauzeto i da za Njegovo veličanstvo granica s jedne strane bude rijeka Moroš, koja dotiče iz Transilvanije i ulijeva se u Tamiš, a Drava s rijekom Unom s druge s trane «Turci slušaju, al se ne odlučuju prije nego sakupe informacije o pomenutim rijekama i krajevima, kojima one dominiraju .. . « cuo je za vezirovu izjavu, koju smatra autentičnom, da se »ovakvi predlozi mogu slušati zbog neuspjeha protekle kampanje« i zato odmah dodaje - »i tako ja vjerujem da će ovo završiti slušanjem i neodlučnošću, ali Turci hoće da se kaže: slušajmo predloge, a bog odlučuje o dobru miru«. Ipak, u pozadini toga raspoloženja je želja naroda za mirom. Po onom što se u Carigradu govori, narod misli - »ko neće mir što ga bog hoće, iako on nije ni naš ukras ni naš spas! « veliki vezir to zna, ali i pored toga - »što se u njegovom ponašanju ogledaju poštenje, plemenitost, pa pored toga što on poznaje potrebe i slabosti carevine, koji traže mir«, ipak se ovaj Kara Mustafin sestrić - »ne usuđuje predložiti ga, ni on ni drugi, znajući za sultanovu volju, a da on progovori, odmah bi i ministri prihvatili ... « sve je to, po Barci, podstaklo Engleskoga kralja da preko Pedžetovog sekretara, koji mu je donio pismo iz Carigrada, stupi u vezu sa Leopoldom I kako bi saznao šta bi trebalo uraditi i kada se taj sekretar vrati, sastaće se predstavnici Austrije i Turske zbog pregovora o miru (demoliranje i razgraničenje). Ipak, i pored toga što su Turci prihvatili posredništvo o sklapanju primirja na pet godina na osnovu stava da svak zadrži zauzeto, i pored istih podataka, koje je i Rucini dostavio Veneciji, da turci traže Transilvaniju a Austrijanci na to ne pristaju i mjesto te oblasti nude Šebeš, Logoš i Petrovaradin sve do Osijeka s Ilijekom, Dravom s jedne i rijekom Moraš s druge strane - .Pored svega toga Barka ipak ne vjeruje u to da će doći do sklapanja mira. On ocijenjuje da zainteresirane strane samo - »miješaju karte ... zbog nekakva lukavstva kako bi dobili na vremenu i kako bi se i ove godine ostalo na odbrambenim položajima bez međusobnih napada«. Na takav zaključak ga navode naročito glasovi kako će Mlečani napustiti sve što su zauzeli i on zbog tih riječi gubi - »sve nade što se o ovom miru imaju«. Značajno je da u tim okolnostima ovaj dobro obaviješteni agent vladi u Dubrovniku preporučuje da bude - »uporna u dobrim odnosima i prijateljstvu sa muslimanima u krajevima vašega susjedstva«. Vlada, opet, sa svoje strane, teži da razbistri te još očigledno nejasne prilike na Porti, pa od Barke traži da joj javi - »u kakvom su stanju ratne pripreme, šta se planira na jednoj a šta na drugoj strani, ima li izgleda da bi se moglo zaključivati kako je završena pomenuta (protekla kampanja . .. i na koji način, a sve zbog potpunoga izvještavanja ne prepuštajući da nam javite ni to hoće li Pedžet slijediti dvor ili će se zadržati u carigradu ... « Barka je odgovorio da je veliki vezir prihvatio posredništvo - »pošto je dvor pokazao veoma veliku želju za mirom«, pa je zato, nakon sultanova odobrenja, u Beč ponovo (20. v 1698.) upućen sekretar Engleskoga poslanstva zbog daljnjih pregovora. Sada se čeka njegov povratak nakon 20 dana - »s velikom nadom na ovom dvoru u pogledu zaključenja primirja«. Osim toga upućen je i jedan poslanik Austrijskom caru zbog pregovora o vraćanju i demoliranju utvrda na granici. Pronose se glasovi da će pomenuti sekretar - »donijeti od toga cara uputstvo dvojici ambasadora (Engleskom i Holandenskom) o mirovnim pregovorima«. A desetak dana nakon svih tih vijesti jednim pismom ih je dopunio i podupro informacijom o beogradskom seraskeru, koji je bio sakupio veliku vojsku pješaka i konjanika, ali mu je iz Carigrada stigla naredba da ostane po strani i u odbrani - »bez ikakva pokušaja«. Ovdje treba naročito podvući da će baš na to područje toga seraskera otići pomenuti sekretar Engleskoga ambasadora, kada se vrati iz Beča - »da se pridruži gospodi ambasadorima i turskim delegatima zbog konferiranja o miru. Tamo su za tu gospodu bili pripremljeni tapioirani šatori i sve ostalo, ali taj diplomatski kor ipak troši mnogo iznad toga zbog velike pompe oko sebe. Da istakne interese Dubrovačke republike u tom momentu, Barka je u jednom razgovoru s Maurokordatom kazao, da je ona - »pala u toliku bijedu da nije u stanju ni uobičajeni harač davati, naročito ako ostane u mletačkom okruženju ... « međutim, ovaj Turski diplomata, iako je izjavljivao da su mu potrebe Republike na umu, nije htio u početku davati nikakve informacije o pregovorima, pa ni onda kada je Barka izjavio da bi Turci pokazali »niskost i slabost« ako bi napustili sve ono što im je u proteklom ratu bilo oteto. Jasnije je o tome progovorio tek kada se počelo saznavati za imena pregovara i komesara za razgraničenja, ali i tad sasvim škrto - »da, istina je, pregovara se o miru«, odbijajući da tome doda bilo kakvu pojedinost. Sve do ovoga momenta vlada u Dubrovniku je bila veoma zadovoljna Barkom kao svojim izvještačem na ovom važnom punktu u Carigradu zbog njegove očigledne i odlične obavještenosti, koju je, uostalom, neprestano provjeravala na temelju drugih izvora, pa mu je to svoje zadovoljstvo i posebno podvukla u jednom pismu. Medjutim u tom istom dokumentu ga je i oštro prekorila zbog neovlaštenog postupka predaje jednog memoranduma Portinom službenom predstavniku, u kome je iznio svoje vidjenje Dubrovačkili granica, jer to - »može donijeti više štete nego koriti«.Očigledno ga je tako upozoravala na Mletačku prisutnost na tlu od Herceg Novoga do Neretve (Zupci - Trebinje - Popovo Polje), kojom je presijecana veza sa Turskim tržištem, pa na nastojanje da se ona i dalje odrzi, ako bude moguće, učvrsti, što najbolje pokazuje jedan neuspjeli pokušaj iznenadnog munjevitog zauzimanja Stoca pred sam kraj rata, pa da se ta važna strateška tačka doda već okupiranom tlu, koje je, po načelu zadržavanja zauzetoga, trebalo da trajno ostane u posjedu ovoga dubrovačkoga takmaca. Po obavještenjima što su sa raznih strana pristizala! U Dubrovniku se znalo da će Venecija u toj svojoj politici biti veoma uporna, što se kasnije i potvrdilo ali se u vrijeme gornjega Barkinom neovlaštenoga demarša nije moglo znati kako će ona te svoje zamisli i ostvarivati. Zato je odmah nakon službenog obavješ tenja o otpočinjanju pregovora , koje je najprije dostavljeno iz Carigrada a zatim i iz ostalih zainteresiranih centara, u Dubrovniku pokrenuta diplomatska akcija da se njegovo izuzme iz opšte prihvaćenoga pristupa o razgraničenju (zadržavanje zauzetoga). Ta Dubrovačka politika je najprije dovela do potpunog neuspjeha suprotnog Mletačkog nastojanja u Sremskim Karlovcima,a kasnije i do posebnih priprema Giovannija Grimanija (Djovanija Grimanija), komesara za razgraničenje s Turskom u Dalmaciji i u Moreji (Grčka), koje je ovaj diplomata obavio u Veneciji, Zadru i Splitu.Kad se obe te gradje spoje sa onom iz Beča, Bolonje (Austrijski komesar za razgraničenje I. F. Marsilji i Carigrada Turski komesar za razgraničenje s Austrijom, Ibrahim efendija, a sa Venecijom, Osman-aga), pa kada se cijeli taj materijal u megjusobnom upoređivanju pročisti od taloga što je nastao zbog političkih interesa učesnika (a u tom pogledu, vjerujem, mnogo može pomoći do sada potpuno nepoznata dokumentacija posredničkih sila, što se nalazi u Hagu i Londonu), pred istraživačem će se pojaviti veoma vrijedne vijesti ne samo o Dalmaciji, Slavonij-i Lici i Srbiji nego i o Bosni i Hercegovini. Pored velikog broja geografskih karata, crteža gradova i utvrđenja, u ovim fasciklima su veoma stručne, iscrpne i provjerene studije o različitim društvenim pojavama, što su pripremljene veoma brižljivo i na temelju pedantno prikupljenih informacija razaslanih obavještajaca i ostalih stručnjaka.Iako se sve te informacije skoncentriraju i prelamaju u jednom fokusu (šta od ranijega tla sada pripada novim osvajačima; kuda i kako provesti krivudavu liniju granice da se osigura ovaj ili onaj strateški i ekonomski interes, kako i po kome kriteriju odrediti položaj tamošnjeg stanovništva itd.Tu ipak ima i opažanja o daleko širim interesima ovoga dijela prostranoga Otomanskoga Carstva zbog krupnih pitanja, što ih je razgraničavanje pokrenulo. Ovdje će se, međutim, iskoristiti samo jedan dio te ogromne građe i to samo u Dubrovačkom i Mletačkom arhivu u okviru naslova. I Djovani Grimani je iz Venecije isplovio nakon 30. 3. 1699., dakle otprilike dva mjeseca nakon zaključenja ugovora o miru u Sremskim Karlovcima (26. 1. 1699). On je svoj prvi izvještaj napisao upravo na brodu što je jedrio prema Aadru, središtu Mletačke administracije u Dalmaciji, pa je u tom dokumentu, pored ostaloga, popisao i svoje saradnike: I one šta su tada bili uza nj kao i one što će mu se tek kasnije pridružiti. Tako on piše da je s njim tumač Zuane Medun, koji ima dekret Senata od 19. 6. 1694., ali on ipak očekuje da mu, zbog njegove sposobnosti i okretnosti, bude upućen Carlo Rinaldi (Karlo Rinaldi), što se sada nalazi u Carigradu uz tamošnjega Mletačkog poslanika (bajila) Soranza (Soranca). Komisiju kao ljekar prati dr. prof. Pompeo Secco (Pompeo Seko) sa Padovanskog medicinskog fakulteta, a u njenom su sastavu još neki Lascari (Laskari), koji je učestvovao u dva rata sa providurom Dolfinom zapovijedajući njegovom konjicom, pa kavaljerske karte sa čitavim nizom precizno ucrtanih detalja cijeloga Bosanskohercegovačkog tla, čitave male monografije o nekim značajnijim begovskim porodicama, što su utjecale na poslove oko razgraničenja (naročito oko Bihaća i Bosanskoga Novog), pa cijele rnale knjige o poslijeratnoj situaciji nakon rata u pašaluku, o odnosu Bosanskohercegovačkih begova prema Porti, itd. Od toga materijala bi se mogla sastaviti veoma interesantna mapa, sto bl bitno doprinijela poznavanju ratnih i poslijeratnih prilika. I napokon nama najzanimljiviji Giusti Emilio Alborghetti (Djustl Emilio Alborgeti), koji je služio u artiljeriji i zato će biti zadužen da na granici crta sve ono što se ne može naći u tajnoj kancelarji. Svima njima će se kasnije, piše Grimani, pridružiti pukovnik Antonio Cangietti (Antonijo Kandžeti) koji dobro poznaje ovaj kraj« Lucio Dalbello (Lučo Dalbelo), koji je u Dalmaciji služio u vrjeme dvaju generalnih providura, pa napokon neki Conegliani (Koneljani), Lorenzo Fondra (Lorenco Fondra), stručnjak za granična pitanja u uredu generalnoga providura u Zadru. Osim toga Grimani je kasnije u toku razgraničavanja pominjao Giulia Fencia (Djulija Fenčija) zbog njegovoga čestog odlaženja na Tursko tlo, Augustina Tartagliu (Augustina Tartalju) iz Imotskoga, koji je organizirao obaviještajnu službu u Turskoj, pa napokon nekoga Giuseppea Vusiu (Djusepe Vuzijo), Andriju Bukovčića, konte Ivana Marinovića i druge, zbog njihova poznavanja ljudi i terena u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Nakon obaveznih konzultacija u Zadru do 3. 4. 1699 Grimani je prešao u Split, gdje se zadržao sve do prelaska na teren obilježavanja granice prikupljajući potrebne informacije. Tim poslom su se bavili Carli (Karli) i Fondra oslanjajući se na zatečenu a kasnije proširenu mrežu konfidenata i ostalih agenta. Tako je u Sinju »confidente - esploratore« (povjerilac - istraživač) bio Mato Delongo i Zorzi Mauromati, u Imotskom Augusuin Tartalja i kavaljer Silobad, vjerovatno onaj što je kao dječak bio zarobljen i što je bio odgojen u kući Glamoč-koga Jusuf-alajbega Filipovića, a na terenu Giovanni Alberti (Djovani Alberti) i neki Fanfogna (Fanfonja), koji je inače zapovijedao konjičkim odredom u Grimanijevoj pratnji, u toj mreži je bilo i muslimana, kao što je Osman-aga Velić i Ali-aga Vidimić jz Glamoča pa neki islamizirani Bre&ijanac, koji je u Osman-aginoj pratnji, vjerovatno, imao ulogu prevodioca. Svi su oni započeli Grimaniju u Splt slati različite informacije sa cijeloga područja na kome je trebalo označiti granicu, ali je ovaj mletački komesar za razgraničenje glavnu pažnju te službe ipak, u početku, bio usmjerio prema Austnijsko-Mletačko-Turskoj granici kod Knina, odakle, je, prema zahtjevu Austrijskog komesara, pukovnika (kasnije generala) Marsiljija, trebalo započeti. Prve su vijesti , izgleda, stigle iz Sinja i donio ih je Delonga, koga je Mauromati bio uputio u Glamoč Veliću i Vidimliću. On je na putu, koji je trajao pet dana, saznao - »da je onaj , što je na Porti određen zbog granice, u Skoplju (kod Travnika ) tu se zadržava očekuju¬ ći uputstva. a zatim će na granicu«. Tom prilikom je Delongo saznao da su - »u Carigradu bile dobro primljene odredbe, pa su se svi nakon njih smirili, samo je na Portu otišao jedan Turčin, Ahmed-beg Firdusović iz Livna, pa pretjeruje uz veliku galamu da je u ovim krajevima Republici ostalo sedamdeset gradova•. Iako je, kažu -»malo zapovoljan mirom i nesklon prevedroj domovini«, Ćose Halil-paša je ipak za tim Livnjakom u Carigrad uputio - »šest drugih Turaka od onih najstarijih i najupućenijih, da daju informacije što bi mogle biti korisne sultanu«, jer se ovaj paša bojao velikoga vezira. Ti izaslanici su izabrani iz gradova- »od Banje Luke do Stoca",ali se onaj banjaučki odmah vratio zbog bolesti i nIje ni išao na Portu dok su drugi produžili i u Carigradu obavili svoj posao još prije Grimanijevoga do laska u Split. Oni su sa sobom nosili sve spise i osnovice starih granica kod Livna i ostalih mjesta u blizini«, pa su nakon toga stvari stajale tako - »da se nije znalo šta bi se moglo desiti«. Delongo je dalje saznao kako je - »sultan svome komesaru, kada ga je upućivao u ove krajeve, naredio da na granicu mora otići u pratnji sa šestoricom najistaknutijd h ljudi, Turaka, da vidi može li se na povoljan način s Mletačkim komesarom odrediti granica; ako to ne bude moguće, javiće na Portu pa će mu biti upućeno 6.000 konjanika iz onih krajeva, da se pridruže ljudima i vojsci iz Bosne. Tom bi se povećanom snagom vidjelo može li se dobiti ono što mu dobrovoljno ne bi bilo prepušteno, pa bi se tako zauzeo taj kraj«. To bi ljudstvo došlo s one strane Crnoga mora, a zovu ih - »Turundije«. Grimani je odmah te vijesti širio drugim. Tražio je da se sazna gdje se nalazi paša i kako se zove komesar za razgraničenje, koliko tačno ljudi sa sobom on vodi. Zbog toga je, na temelju Delongovoga izvještaja, sastavljena instrukcija Karliju i Albertiju, koji su morali najprije po zahtjevu iz Venecije otići Livanjskome komandantu, a zatim Halil-paši u Travnik na poklonjenje. Formalni im je zadatak bio da odnesu poklone ovom zadnjem a stvarni da na način i sredstvima, što ih oni ocijene zgodnim, saznaju odakle je paša i izabrani komesar, njihove osobine, sklonost, namjere, njihove težnje i tajne, a zatim koji su najutjecajniji ljudi na granici, što su tu u blizini, •kakve bi im zamisli mogle biti, kako prvih tako i drugih, pa ako im njihova došiljatost i mudrost omogući, neka na neki način pridobiju , i jedne i druge, a zatim neka saznaju sve što bi proniknulo u te sagovornike, kako bi se unijelo više svjetla u postupke njegove ekselencije«.Ukratko, treba da saznaju što je moguće više i da te informacije odmah šalju ne čekajući na svoj povratak. Osim toga, bude li im moguće, neka iza sebe ostave konfidente - što mogu dati vijesti o svemu. Nakon puta, što je potrajalo dvije sedmice, ova dva grimanijeva čovjeka su podnijela izvještaj, koji nažalost, njihov principal nije priključio uz svoju relaciju nego ga je samo prepričao. Nakon putovanja lošim cestama u Travniku ili je primio paša prije svoga putovanja u Livno, o kome su javili Velić i Vidimlić, i to uz - »najveću pompu milicije i ostalih njegovih ljudi«. Na sastanku su bili prisutni Ibrahim - efendija, komesar za razgraruičenje s Austrijom i on je zauzimao mjesto bliže paši«, a zatim i Osman-aga, koji je sjedio - "niže, malo po strani, uz poštovanje«. Ovaj drugi je, dalje, bio - na drugom mjestu«. Karli i Alberlli su pašu obavijestili o Grimanijevom dolasku u Split prenijevši mu njegovo poštovanje, a on im je odgovorio na isti način i kazao da je već dobio izvještaj od svoga age što je odlazio u taj grad. Istakao je kako bi prisutlni komesar »bio vec spreman da krene« ali se zbog snijega, koji je u međuvremenu napadao, pa zbog nedostatka trave taj sastanak morao odgoditi. Cijelo to vrijeme Osman-aga je šutio i ni riječi nije progovorio osim izjave da je nestrpljiv da izvrši sultanovu naredbu. O njemu su tek kasnije nešto saznali i iz toga zaključili da je za Portu obavljao mnoge poslove, ali - »nije stekao nikakvo iskustvo o ovim krajevima i granicama, pa su mu potrebna objašnjenja, koja tek treba da plikupi«. On sam je u nevezanom razgovoru ispričao o nekom englezu, koji mu je bio uzeo neke bisere, ali se na nj ipak nije žauo Porti  zbog zahvalnosti te Porte onom narodu što ima toliko zasluga za mir zbog zauzimanja njegovog ministra«. Oba ova njegova izaslanika, podvlači Grimani, bijahu - » impresionirana velikim talentom pašinim i njegovim savršenim razumijevanjem sa komesarom, o čijim uputstvima i ovlaštenjima nije se moglo saznati ništa određeno pošto se o tome paša izrazio općenito a sam komesar se ograničio da kaže kako će mu biti drago da se nađe sa mnom bez obzira na to što je upotrebljena najveća vještina da se izjasni ima li apsolutne ili zavisne i ograničene ovlasti.« Grimani je posebno istakao nešto što bi trebalo da označi Ćose Haill-pašin pregovarački i diplomatski nerv. Naime, Ibrahim-efendija je u razgovoru o vremenu sastanka sa Austrijskim i Mletačkim kolegama upotrebio nehotično imperativni oblik :ističući da bi mletački predstavnik trebao doći« (che venga) na ugovoreno mjesto, a paša je - gotovo ljutito« (qu– asi sdegnato) to popravio rekavši da se željelo kazati kako bi bilo dobro da se komesari nađu u ugovoreno vrijeme kako ne bi jedan na drugoga čekao.A što se konfidenata tiče, što su ih trebali iza sebe ostaviti, ove su Grimanijeve ljude obavijestili njihovi pomoćnici i oni što su s njima bili«, da to nije bilo moguće - »zbog straže od 12 ja– njičara, što su bili određeni da budu u njihovom boravištu pod izgovorom o dobrom posluživanju«. I napokon, zaključivajući ovaj očigledno fragmentarni pokušaj otkrivanja namjera Turske delegacije, njenih veza sa okolnim muslimanskim uglednim ljudima, pa ovlaštenja Osman–aginih, Grimani, mada indirektno, predviđa teškoće poželivši da se - »slože riječi i ono što srce hoće, pa da ovo prvo što se uspijeva bude tako i dalje u toku svih pregovora zbog najbolje službe vašim ekselencijama, koje mogu biti sigurne da ću uložiti najveću pažnju kako bih pridobio ovoga ministra i utjecao na nj u svemu što mi bude moguće zbog bitnih javnih interesa.« U tu svrhu će pored ostaloga biti upotrebljene i molbe o oslobođenju robova; na njih će odgovoriti tek - kada mi one budu ponovljene«. Razgranavši tako mrežu obavještača s područja što ga je zanimalo, Grimani je prešao na drugi clio svoga posla: započeo je pripremati prelaz na mjesto razgraničenja slanjem opreme iz Splita u Sinj. Najprije je u Skradin uputio jednu galeru i tartanu - »kako bi se snabdio svim potebama što bi se mogle pojaviti na tako napornom putu«. Očekivao je 3.000 cekina za- »službene potrebe«. Generanoga providura je upozorio da se za njegovu komisiju ne vezuje niko - »dozvoljavajući da k meni dolaze samo oni što su mi potrebni, a i oni tek kada budu pozvani mojim pismom u službu što im bude određena«, pa je za to taj Dalmatinski namjesnik naredio - »Morlačkim prvacima, da oni sami kao i ostali Morlaci obustave svako kretanje kako bi se izbjegao bilo kakav nered i to na najbolji način«. Uklanja se, dakle, odmah na početku sve ono što bi moglo izazvati Tursku delegaciju i granično muslimansko stanovništvo, jer Venecija nije dozvoljavala da joj političke ciljeve određuje itko drugi osim njenih interesa. Neposredno prije svoga odlaska iz Splita Grimani je primio nekoga Ramadan-agu, Osman-agina izaslanika. On mu je donio pismo iz Livna i u njem obavještenje o tome gdje ga čeka taj Turski komesar za razgraničenje tražeći usaglašavanje o vremenu sastanka kod Knina. Odgovor je bio da će biti upućen Karli i Alberti. Oni će ga obavijestiti gdje će ga čekati 100 konjanika, 100 pješaka i sto članova svite kao što će uza se imati i on sam, taj Osman-aga. A u instrukoiji toj dvojici svojih saradnika određuju se darovi Miralem-begu i Ali-efencliji, Timar defterdaru, o kojima je podatke dostavio neki informator , iz Osman-agine okoline, možda onaj islamizirani Brešijanac. Pošto mu se, po tim informacijama, više ne dopada mjesto sastanka pod Kninom, jer ne zna prave Osman-agine namjere a ni paša nije u blizini, predložio je da se sastanu u Strmici pod Sinjem, koja je u to doba nesumnjdvo Mletačka. Htio je osim toga prije otpočinjanja službenih razgovora obaviti i jedan kurtoazni sastanak zbog boljeg upoznavanja toga svoga partnera, pa s tim u vezi prikuplja informacije o Osman-aginim pratiocima i njihovim namjerama. Već se bilo saznalo prije toga da on sa sobom vodi 445 ljudi uključujući i one iz Komore, a zatim da se ovaj šef turske delegacije - ravna po mišljenju onih sa granice odabravši među njima j edan mali broj kao svoju pratnju, koja je veoma utjecajna pa se s njom savjetuje i od nje mnogo zavisi«.
Tek nakon svih tih priprema ova su se dva komesara sastaia .5. 6. 1699. godine, dakle oko 4 mjeseca nakon zaključenja pregovora o miru u Sremskim Karlovcima, i to u Strmici pod Sinjem. U ono vrijeme je bilo - »gotovo stalno kišno i veoma vjetrovito, što nije bilo uobičaje¬ no za to doba«. Najprije su ujutro došla dva Turčina i zatražila pogo¬dno mjesto za Osman-agin šator. Kada su dobili zatraženo obavještenJe što se ticalo lokacije pola milja daleko od Mletačkoga logora, gdje je bilo dovoljno vode, trave i drva, pa kada je , Grimani saznao da je Osman-aga tamo stigao, uputio mu je Albertija i Karlija zbog dobrodošlice. Trebalo je da mu kažu kako je nestrpljiv da ga sretne. Odnijeli su mu i darove (sukno za dva odijela protkana zlatom, četiri od Damaska na isti način izvezena, pa napokon dva od skarlata, slatkiše, sapun, prirodno cvijeće, miris, limunove i kutije s mirisima) . Osman-aga je četrnaestorici vojnika, koj i su te darove donijel i, svakom od njih poklonio po 6 cekina, a Karliju i Albertiju po rubac da uzvrati ovu posjetu, Osman-aga je poslije podne Mlečanima uputio svoga ćehaju, kome je Grimani na rastanku poklonio sukneno odijelo i počastio kafom i šerbetom. Sutradan, u nedjelju, Grimani je opet uputio Karlija i Albertija da ugovore službeni sastanak zbog razmjene ovlaštenja. Osman-aga je predložio da se poslijepodne nakon ručka sastanu njegov kancelar i Grimanijev dragoman, pa je uputio dva čauša i dva druga pratioca da doprate toga njegovog partnera u njegov šator. Grimani je u turski logor došao u pratnji svojih vojnika i najbližih saradnika kao što su bili Fondra, Karli , Zuane Korna r, koji je imao iskustva sa Carigradskoga dvora, pa drugih . Osman-aga ih je dočekao stojeći u svom šatoru, a zatim je Grimaniju ponudio da sjedne na jednu stolicu kao što je bila ona na koju je i sam sjeo. Nakon toga je Grimani preko Karlija obavijestio Osman-agu kako ga je njegova vlada ovlastila da bude komesar i da provede zaključeni mir iz Sremskih Karlovaca. Nakon ovoga kurtoaznog dijela Grimani je Osman-agi predstavio svoje saradnike, pa se prešlo na razmjenu ovlaštenja. Osman-agin kancelar i Grimanijev dragoman su prešl i u neki drugi šator zbog prevoda tih d kumenata, a komesari su nastavili pregovore. Tom prilikom je i sam Grimani opazio ono što su mu ranije javljali njegovi ljudi , da je Osman -aga po strogim Portinim uputstvima - vezan za saradnju s ljudima s granice«, što je za Mlečane bila gorka istina. Osim toga ljudi iz Grimanijeve pratnje izmiješali su se sa onom Osman-aginom i tako saznali štošta drugo (o polukružnom prostoru oko tvrđava na granici, o kakvoj liniji što treba da stigne do Cetine, o tome da bi se pregovori mogli odužiti pošto se čeka austrijski komesar, o turskom stavu da bi Venecija morala biti zadovoljna pošto Turska nikom do sada nije pre– dala toliko tvrđava, da Osman-aga mora voditi računa o Portinim naredbama, o žalbama pograničnog stanovništva na Portu, moće otežati pregovore i oni neće teći tako glatko kako se vjerovalo, itd).Grimani sve to odmah provjerava zbog izvlačenja potrebnih tačnih informacija, ali se ovaj rad time neće baviti pošto to izlazi iz okvira njegove teme. Naime, čim je započelo razgraničavanje nakon sastanka dvaju komesara, odmah se pojavilo mnogo više političkih motiva nego je to bio slučaj do tada u jednostranim Mletačkim pripremama, pa se zato to veoma složeno pitanje može rasvijetliti samo ako se budu uzeli u obzir podaci svih zainteresiranih strana (Carigrad, Dubrovnik, Zadar, Venecija, Bolonja, Rim, Beč, Pariz, London, Hag, Varšava, Moskva, Budimpešta).
Ja bih ovdje htio samo u tom okvi .ru upozoriti na jedan zanimljim dokumenat, koji se odnosi na onaj dio razgraničavanja gdje su još trajale pripreme i koji donosi prve vijesti o odnosu snaga u onom turskom sloju što je bitno utjecalo na odluke turskoga komesara. Dva mjeseca nakon sastanka dvaju komesara u Strmici pod Sinjem jedna je grupa ljudi, što je bila sastavljena od Osman-aginih saradnika, putovala u Dubrov nik zbog pregovora sa tamošnjom vladom oko njenog priloga u troškovima za razgrničenja, kako je bilo službeno objavljeno, pa pošto je ta delegacija morala prelaziti i preko terena pod Mletačkom okupacidom, Grimani je na Osman-agino traženje odredio svoga oficira Giovannija Antonija Longa (Džovanantonija Longa) da je otprati na čelu jednog maloga odreda do grada pod Srđem. On je znao naš jezik, a sa sobom je poveo, tajno, jednog svog čovje¬ka što je znao turski, da sluša i pamti ono što se na tom jeziku bude govorilo.Po izvještaju, što ga je kasnije podnio, na izgled mi se taj oficir mnogo pripremao za to putovanje, pored ostaloga zato što je turski zahtjev došao neočekivano a zatim zbog opravdane pretpostavke da Mlečani do tada nijesu raspolagali nekim značajnijim podacima o Hercegovini. Zato Longova opažanja i nijesu drugo nego usputne impresije o svemu drugom osim o pitanjima razgramčenja, koja je, logično, dobro poznavao. Tako on ne bilježi nijedan značajniji podatak o stanovništvu okolnih gradova i naselja kroz koja je prošao (Imotski, Mostarsko Blato, Mostar, Blagaj, Čitluk, Počitelj, a na povratku Stolac) osim nešto malo u Dračevu u Popovom polju, o izgledu njihovom osim onoga što su mu braća Serdarevići rekli o Ljubinju. U tom dokumentu nema nikakvih podataka o bilo kakvim sastancima sa Mletačkim konfidentima, kao što je to bio slučaj kada bi bili upućivani izaslanici iz Splita, nijedan jedini detalj o turskim posadama osim onoga što usputno bilježi o razgovoru sa Imotskim i Počiteljskim kapetanom, pa onog detalja o zadržavanju Hercegovačkoga paše pod Blagajem i u Mostaru. Po svemu tome a zatim i po onome da je svoju prvu, kraću verziju izvještaja morao dopunjavati moglo bi se zaključivati da Longo nije imao iskustva u ovom poslu kao, na primjer, Karli i Fondra, koji su u Grimanijevom štabu bili posebno zaduženi za prikupljanje obavještenja, ali i pored toga taj njegov dokumenat, što ga je sastavio nakon trosedmičnoga putovanja u Dubrovnik i natrag, zanimljiv je zbog čitavog niza korisnih podataka. U ocjeni tih vijesti treba imati u vdu i očiglednu Osman-aginu namjeru da toga Grimanijevoga čovjeka Hercegovinom provede na način kako to odgovara turskim interesima, a zatim da tu Mletačku pratnju iskoristi kao dio pritiska u Dubrovniku. To se vidi po tome što Cekijević, čiju korektnost Longo posebno podvlači, ipak planski toga svoga pratioca odvaja od svih ostalih utisaka i vezuje ga samo za razgovore sa najistaknutijim agama, a u Dubrovniku mu omogućuje da opaža i donosi zaključke o onome što mu on diskretno nameće. Osim toga ni iz Longovoga izvještaja kao ni iz sačuvanih dubrovačkih dokumenata ja, na žalost, nijesam mogao dokučiti cijeli sadržaj cekijevićeve misije, pa se to mora prepustiti naknadnim istraživanjima.Longo je, prirodno, glavnu patnju morao usmjeriti najprije u pravcu da sazna pravi i cijeli sadržaj Cekijevićeve misije, ako to bude moguće, naročito u Dubrovruku, a zatim da prikupi i sve ostale informacije što bi mogle biti od okoristi njegovom principalu. Sva ta obavještenja je on kasnije iznio u nekoliko slojeva, koje u analiizi treba pratiti i postepeno razotkrivati, vezujući sve te vjesti sa onim što smo naprijed rekli i sa onim što ih može dopuniti iz ostaloga dijela Grimanijevoga kartulara. Na prvo mjesto, svakako, treba postaviti njegove kratke osvrte o uglednijim ličnostima, što su imale zapažen utjecaj na poslove oko razgraničenja.

Tako on za Osman-agu Halebića, koji mu je pružio gostoprimstvo u Mostaru, kaže da je »ugledan, bogat, a obnaša značajne dužnosti«. Zato se u njegovoj kući okupljaju ljudi, što zajedno s njim donose različite odluke i raspravljaju o bitnim pitanjima kao što je, naprimjer, i ono o mjestu gdje treba otvoriti skelu (izvozna luka) - u Gabeli, Dubrovilliku, ili u oba mjesta. Tome ugledniku stižu obavještenja ne samo o tome šta namjerava Austrijski car na ovom tlu nego i o Firdusovićevom slučaju u Carigradu. On zna da su Knin i Sinj nekada bili Madžarski preko protektorata madžarskih kraljeva nad Hrvatskirn vazalima itd. S te pozicije on i njegovi gosti hvale Grimanija i ističu potrebu ubrzavanja poslova oko razgraničavanja. U kuću toga mostarskoga prvaka su zalazila dva Serdarevića - »gospodari Ljubinja«, koji su bili zainteresirani za povratak na svoje razoreno i popaljeno imanje, što su ga, vjerovatno nakon ovih događaja, utvrdili jednom kulom poput ostalih pograničnih begova.Tamo je dolazio i kadija - »koji bilježi naređenja što se moraju izvršavati« .

On je isticao svoju sklonost prema Grimaniju, pa je tim povodom ispričao da je preda nj bio izveden jedan Cetinjanin na osnovu optužbe nekoga Dubrovčanina . Kada je vidio da mu mora suditi, odredio je nagodbu. Sa svim tim je povezivao oštre napade na I. F. Marsiljlija, Austrijskoga komesara, zbog njegove tvrde i nesavitljive politike prema Turcima s očiglednom namjerom da se istakne kako bi na jednaku osudu naišao i sličan postupak s Mletačke strane. Longo sve to komentira svojim opažanjem, da Turci pažljivo vrebaju na svaku priliku neslaganja Mlečana i Austrijanaca kao što je ona u Zvonigradu, da se njome okoriste i da iz nje izbiju kakvu korist za sebe. U tom pogledu Mostar ima istu ulogu kao i sva ostala turska pogranična naselja (Stolac, Počitelj, Imotski, Livno, Glamoč i drugi), jer su i iz ovoga Hercegovačkog centra bile upućivane naredbe i u nj se sticale one iz Travnika i Carigrada, tamo su stizali izvještaji i otuda se vršila izviđanja, slali predlozi Osman-agi, kroz to mjesto su prolazili kuriri, u njemu se vijećalo i odlučivalo, pored ostaloga o razgraničavanju, naročito na delikatnoj dionici u Dubrovačkom zaleđu. Uza svu fragmentarnost svojih opažanja zbog vremenske ograničenosti, diplomatske kurtoazije i očigledne slabe upućenosti zbog decenije i pol surovih okršaja Longo nam ipak pitanja bolje osvjetljuje svojim prilozima očevica diplomatske i političke igre oko razgraničavanja. On je, naime, u Mostar stigao u vrijeme kada je Grimaniju bilo poznato da postoji nesumnjivo neslaganje među Turcima o tome kako bi trebalo prići pregovorima s Venecijom, ali su te informacije bile samo okvirne. Znalo se da Ćose Halil-paša i njemu potčinjeni komesar Osman-aga nailaze na otpor u provođenju službene Portine politike koja je taktizirala između očiglednoga Mletačkoga nastojanja da se dokopa nekih poljoprivrednih i šumskih prostranstava u zaleđu svom uglavnom kamenitog posjeda u Dalmaciji s jedne strane, pa veoma izrazene potrebe za mirom u Otomanskoj carevini, s druge strane. On Portinu težnju su podržavale i neke značajnije tadašnje sile u Evopi, pa je tako to pitanje bilo djelomično van mržnje prema Veneciji i povjerenja ili nepovjerenja u Bosni i Hercegovini.

Mletački dokumenti označuju Ahmed-agu Firdusovića kao najznačajnijeg i najuglednijega predstavnika te opozicione struje, koja je jednako osuđivala li Mletačko presizanje kao i tursku popustljivost, a sve vijesti što ih je Grimanijev štab prikupio kao da svjedoče o jakom uporištu te politike i među ljudima, što su bili određeni u Osman-aginu pratnju. Sve to se ne samo da potvrđuje u Longovom izvještaju nego i širi, jer on spominje Osman-agu Halebića, koji je bio Ćose Halil-pašin poslanik na Porti u vrijeme Firdusovićevoga protesta, Ahmed-agu Cekijevića, što je bio na čelu Turske delegacije upućene u Dubrovnik i član pratnje turskoga komesara Osman-age, pa napokon Fizli-agu Serdarevića, čiji pogledi više sliče Firdusovićevim zahtjevjma nego veoma opreznim izjavama dvojice prethodno pomenutih Longovih sagovornika. Dok se Halebić i Cekijević ograničavaju samo na upozorenja kako ne bi trebalo sada, nakon okončanja razgraničavanja do Neretve, otežavati daljnje poslove insistiranjem na sitnim komadima zemlje, dok Cekijević otvoreno ističe u dubrovniku da se ne može postići spajanje Dubrovačkog i Turskoga tla, pa time odbacuje bilo kakvu izmjenu u pregovorima prihvaćajući i dalje princip o zadržavanju zauzetoga, dotle Serdarević, poput Firdusovića, iako bez njegova autoriteta na Porti, zastupa stanovište da Ljubinje, Popovo polje i Klobuk, značajna strateška tačka daleko od Ljubinja, treba da ostanu Turcima pošto sva ta mjesta nijesu pomenuta u ugovoru o miru kao Mletački posjed. Bez obzira na vrijednost Firdusovićevih i Serdarevićevih argumenata, naročito kada ih interpretiraju Mletački tajni dokumenti (bez obzira ina mjesto i značaj tih nosilaca protumletačke politike u neposrednoj i bezobzirnoj borbi oko granične) linije po ocjeni tih istih dokumenata, njihov utjecaj nije bio ni marginalan ni slab već ukorijenjen i vezan za sve odluke što ih je donosila turska delegacija. On se samo nije tako izrazito javljao i isticao u razgranićenju do Neretve kao što je to bio slučaj u tim poslovima nakon te rijeke. To je na vrijeme uočila Dubrovačka diplomatija, koja je radila i u Carigradu i u Beču protiv Venecije i njenih napora da bude zadržano osvojeno na liniji: Hercegnovi - Zupci - Trebinje - Popovo Polje - Neretva.l dio toga promišljenoga plana je nastojanje da se pridobije hercegovački sandžak, Fočak Redžep paša Sečić, koji je u ime porte pratio poslove oko razgraničenja i utjecao na njih, što je Grimani ocijenio konstatacijom da pregovara s ljudima - »koji se ne daju razlogu taj je sandžak najprije poručio da bi htio sve komesare okupiti u Vrgorcu zbog konferiranja, što bi, po Grimariju, trebalo da znači isticanje novih turskih zahtijeva, ali je kasnije tu svoju odluku izmijenio i kao mjesto sastanka označio Ljubuški.l iz toga mjesta je zatim prešao u Počitelj i otuda sa Grimanijem • kontaktirao preko Mostarskoga kapetana. Prateći to njegovo kretanje, Grimaniju je sve jasnije da ovaj utjecajni dostojanstvenik Mlečanima postavlja sve više prepreka boraveći dva tri sata daleko od njihova logora. Zato je jednom, kada je saznao da mu treba ljekar, uputio dr. Seka i uza nj jednoga svog povjerljivog čovjeka, nekoga Cavalettija (Kavaletiji) . On je utvrdio da je paša - »zla srca«, svakako za Mlečane, jer je govorio da će Čitluk biti Portin i lijepo se izrazio o - »svojim veoma vjernim Dubrovčanima. Odmah zatim taj Sečićev pritisak naziva - »stalnim«, pa ističe da on odbija • sve predloge o sastanku jer tobože ne bi htio - »smetati. Dolazio je i Dubrovački poslarnik Sorkočević s pratnjom od 60 ljudi, koji je os tavio dobar utisak zbog zagovaranja Ljubuškoga kapetana a komesar Osman-aga svoje instrukcije više i ne prima samo od Sečića nego i od Dubrovčana! Pa napokon ključno i uznemiravajuće upozorenje Senatu da su ti Mletački protivnici - »prokrčili put do utjecajnjh ljudi«, što je bio uvod u rješenje o direktnom dodiru dubrovačkog tla sa onim Turskim na njemu, naravno načelno, jer je dokumenat o tome ratificiran tek 1702. godine. Zarobljenika u Breši, Mehmed-paše Atlagića, donio je za njega i njegove sudrugove u tom dalekom Talijanskom gradu pismo sa željama o dobru zdravlju i skoroj slobodi. Potpisnici te ljute Mletačke neprijatelje nazivaju - » lavovima«. U tom im se pridružuje i nama poznati Ahmed-aga Firdusović, pa na taj detalj naročito ukazuje Grimani dostavljajući Senatu taj dolkumenat u prevodu.

U tom procesu su na dubrovačkoj strani, bez ikakve sumnje, uče¬stali i neki značajniji begovi iz zaleđa. O tome svjedoči nekoliko dokumenata o dogadjaju što se zbio u Veneciji. Tamo su iz Breše u sjevernoj Italiji bili dovedeni neki ugledni mletački zarobljenici, što su godinama (od 1688.) tamnovali u tom gradu. Po Aliji Nametku, najistaknutiji među njma je bio neki Džin Ali-paša koji je odmah po okončanju formalnosti oko oslobođenja otputovao u Carigrad i tamo je od velikoga vezira zatražio u suštini ono isto što i njegov istomišljenik Ahmed-aga Firdusovjć nekolti!ko mjeseci ranije - da se Mlečanima nikako ne predaje tako važna strateška tačka kao što je Trebinje. A njegov je utjecaj bio toliko jak da se nakon razgovora sa velikim vezirom položaj Mlečana - »potpuno izmijenio«. Svi snimci iz bolonje, što se pominju u ovom radu, načinje¬ni su uz pomoć ANDBIH-a i velika je šteta što taj posao nije nastavuen u ekipi, što bi imala i jednoga orijentalistu, zbog zaista velikog broja dokumenata o Bosni i Hercegovini.

Desilo se, dakle, upravo ono što je dobro obaviješteni general i šef austrijske komisije za razgraničenje s Turskom, l. F. Marsilji, pisao Loredanu, mletačkom ambasadoru u Beču, a zatim i svome kolegi Grimaniju, da Mlečani na prave teškoće neće naići u Dalmaciji do Neretve, gdje su Turci voljni da popuštaju, nego na dionici od te rijeke do Hercegnovog, gdje toga popuštanja neće biti kao ni u Sremskim Karlovcima i to zbog toga što su se na tom području poklopiti interesi Turaka, Austrijanaca, pa neposredno ugroženih Dubrovčana.Idejni začetnici toga rješenja su bili Dubrovčani, koji su kasnije taj osnovni kriterij svoje politike razvili u gotovo potpuni monopol trgovačkoga prometa sa zaledjem (naročito u drugoj polovici 18. vijeka), a to je dovelo do osiromašenja u krajevima s obe strane te republike i tako, u krajnjoj liniji, i do njene vlastite propasti. Taj proces je početkom 19. vijeka zaključio Napoleon prosjekavši trasu za svoju cestu od Ljubljane do Albanske granice, jer je tom transverzalom osiromašene prometne tokove usmjerjo ne vdše samo okomito na obalu, kako je bilo vijekovima i što je dubrovačkoj republici donijelo prosperitet, nego i paralelno s obalom prema Rijeci i Trstu, što je započelo bitno mijenjati privrednu situaciju na, Balkanu, uz sve ostale faktore. :,zato je na tom pitanju moguće djelimično pratiti i izučavati dalekosežne posljedice izvanredno značajnoga petnaestogodišnjega rata na ekonomskom planu po po dacima što se, osim u Dubrovniku i Veneciji, nalaze u Beču, Hagu i Londonu u izvještajima poslanika posredničkih sila.

Dodatak:

Izvještaj Džovanantonija Longa o putovanju u Dubrovnik:

''Ponizna vašoj ekselenciji, moja će pokorna predanost s poštovanjem na ovim strankama probrane vijesti o mom putovanju, koje sam, po vašem poštovanom naregjenju, izveo u društvu sa nekim Turcima u više turskih mjesta sve do dubrovnika, o svemu onome što je najbitnije u mojim opažanjima u toku dvadesetijednoga dana i što je dostojno vašega mudroga razmišljanja, sve dok se nijesam opet vratio da budem na usluzi vašoj ekselenciji. Dana 15. prošloga mjeseca odoh Osman-agi, kapidžiji, da se sastanem sa Turcima odregjenim da odu u Dubrovnik. On me pitao kakva naredjenja imam od vaše ekselencije, jeste li mi dali kakva pisma, a ja sam mu odgovorio da takvih pisama nemam nego tačne naredbe tome da odem sve do Dubrovnika sa Turcima, koje on šalje u taj grad, da im budem dobra pratnja na putu, da ih prevedem, da im nabavljam sve što im treba tako da im ništa ne nedostaje i da svugdje budu lijepo dočekani. Na to on dodade kako i on preporučuje najprije gospodinu bogu pa meni na tom putu, a zatim me otpusti. Krenuli smo odmah i to Ahmed - aga sa četiri ostala Turčina, koji su bili pratnja i sluge. Uvečer stigosmo u Sinj, pa se tu noć tamo odmorismo. Ujutro nastavismo dalje, pa, prevezavši se skelom kod Trilja u Cetini, tek u sumrak stigosmo u Imotski, nakon dugačka i naporna dana. Tu se zaustavismo i noćismo. Razgovarali smo sa tamošnjim kapetanom tvrgjave i ostalim prvacima. Oni su pokazivali radoznalost za granične poslove, a sa Ahmed - agom su razgovarali turski. Mene su pitali za razne stvari, kao što je bilo i ono hoće li ovo naši napustiti trvgjavu Cačinu, koja je s one srane rijeke Cetine. Ja im odgovorih da im ne umijem dati bilo kakve vijesti. Slijedećega dana, put se nastavi u društvu sa još tri druga Turčina, koji nam se pridružište do Mostara. Pred noć stigosmo u Blagaj, gdje zanoćismo u polju. Ujutro nastavismo, pa u tri sata stigosmo u mostar. Smjestismo se u kući Osman-age Halebića, ugledna, utjecajna i bogata prvaka toga kraja, koji obnaša značajne dužnosti. On nas je primio veoma gostoljubivo, pa se tu zadržasmo sutradan do istoga doba. Pomenuti Ahmed-aga je sa Halebićem razgovarao turski, pa ih ja zato ne mogah razumjeti. Tu su dolazili i razni prvaci toga kraja kao što su Fazli-beg Serdarević i njegov brat, gospodari Ljubinja u Hercegovini.Pošto su najprije razgovarali sa agom, interes i radoznalost ih podstaknuše da me priupitaju za različite stvari što se ticahu granice, ali ja se uvijek zadovoljih izjavom da to meni, vojniku, nije poznato nije moje da to znam. Serdarevići, kojima je najviše do toga da se utvrdi granica kako bi se mogli povratiti na svoje popaljeno i razoreno imanje, nastojali su naročito da dokuče štogod novo, pa mi u različitim razgovorima izjaviše da su već upoznati sa ugovorom o miru i da po njemu sav kraj od Neretve do Hercegnovoga i Risna treba da ostane u turskim rukama kao i tvrgjava Klobuk pošto ni ona nije pomenuta u navedenom ugovoru kao Principova, odgovorih im da je vjerovati kako će biti ostvareno sve ono što je tim dokumentom određeno. Nastavivši sa mnom govoriti slavenski, pomenuti Halebić pored ostaloga reče da je vaša ekselencija općenito hvaljena kao osoba što je resi naograničena razboritost, koja svakoga obavezuje, s obzirom na vašu ljubaznost, da vas voli.Sasvim drugačije je, megjutim, u pogledu carskoga komesara, koji je izazvao opće¬nitu mržnju i koga malo poštuju. I Ahmed-aga mi vas je opisao na najljepši način, da ste veoma obazrivi, da znate mnogo, da ste tako ljubazni, plemeniti i prijazni koliko se samo poželjeti može, da je zadovoljan što se dobro slažete sa kapidžibašom, ali da sitniji komadi zemlje ne bi morali zaustavljati poslove, sve bi to trebalo uskoro završiti, jer sada kada ste stigli do Neretve, 143 ne ostaje drugo nego da se obilježi granica ispod Hercegnovoga i iznad Risna. Pošto je on već u poodmaklim godinama, pritisnut bolešću, bilo bi mu drago viđeti uspokojenu granicu i ovaj ga sadašnji nemir navodi da poželi mir. Ovi razni Turci, prvaci, razgovarahu na slavenskom jeziku o skali sa Halebićem; gdje bi trebalo da se otvori za karavane i trgovinu. u Dubrovruku ? On im reče da bi trebalo. "kasnije su o tome još dugo razgovarali, pa rekoše kako bi mnogi voljeli da se ta skala otvori i u Gabeli i u Čitluku, pošto bi se tako trgovci suočavali sa manjim teškoćama, put bi im bio kraći. I komotniji, trgovina zbog blizine bolja, a sol se lakše nabavljala. Išao sam da se poklonim i kadiji, kako mi je vaša ekselencija naredila. On vam uzvraća, odanom zahvalnošću, ljubazne pozdrave. Reče mi da vas moram izvijestiti kako je preda nj na sugjenje bio izašao jedan mletački podanik iz Cetine, koji se tamo nalazaše, zbog tužbe nekoga Dubrovčanina. Pošto nije mogao da ga ne zadrži zbog pravde, podstaknu divljenjem prema vama i zbog zasluženoga obzira prema vašoj ekselenciji, odredio je poravnanje i time ga oslobodio zapljene.Općenito se pronosi glas u Turskoj, kako megju uglednicima tako i u običnom narodu, da car zbog insinuacija madžarskog kralja, od republike zahtijeva gradove Knin i Sinj s čvrstom namjerom da ih uzme na silu, ako mu ne budu dobrovoljno predati, pa da su već i naregjenja o sakupljanju vojske upućena. Iako ta općenito proširena vijest, izgleda, proizilazi iz želje Turaka da vide poremećen mir zbog svojih ciljeva , ipak mi pomenuti Halebić reče da u tome ima neka namjera pošto su ta mjesta nekada bila madžarska. Isto tako mi i onaj trgovac iz Bosne, što smo ga susreli na putu a dolazio je iz Sarajeva, reče da se taj glas bio proširio i u onim krajevima, pa da se vjeruje kako nastaje pomutnja između cara i republike, tim prije što su bile stigle vijesti da je car već uzeo jednu principovu tvrgjavu, čemu se Turci veoma vesele zbog nade da će iz tih nesporazuma izvući kakvu korist za sebe.Pomenuti me Bosanac još izvijesti da je kod Novoga Pazara bio napadnut dubrovački poslanik na Porti, a napala ga je jedna grupa Kuča. Međutim njegova ga je pratnja od pedest ljudi, koja se zestoko oprla, spasila. U njoj je poginulo troje ljudi, a među napadacima osmorica.Isti taj . poslanik je neki bu– kija, a s njim je bio i jedan fratar. On treba na Porti da ostane sve dok se ne riješi pitanje skele i dok se ne vidi kako će odlaziti karavane i trgovina u Lazarel.Po odlasku iz Mostara, četiri milje od toga grada, vidio sam logor Redžep - paše Sečića, hercegovačkoga sandžaka, pod Blagajem.On je tamo došao, kako kažu, da izvede neke radove na tamošnjoj tvrđavi. Bijasmo i u Počitelju, gdje smo se malo zadržali sa tamošnjim kapetanom. Produživši dalje uvečer stigosmo u Čitluk.Nakon odmora u tom naselju te noći, prevezosmo konje slijedećega jutra preko rijeke, pa uvečer stigosmo u Dračevo u Popovu, knezu Milošu na konak. Tu sam tamošnje prvake našao veoma zbunjene i oni me preklinjahu da im istinito ispričam o graničnim poslovima: "Hoće li ovi krajevi ostati principovi, kao što su sada, ili će biti vraćeni Turčinu ? Ja sam se postarao kako sam najbolje umio da ih umirim i da ublažim njihovu zabrinutost rekavši im da neće biti napušteni i da će im se pomoći, ali da se ne zna čak ni to kako će se događaji razvijati .Slijedćega dana (21.) krenusmo, pa prešavši preko carine stigos– mo u 20 sati u Dubrovački Lazaret.Tamošnja vlada je odmah uputila svoga dragoma da Ahmed- agi izrazi radost zbog njegovog sretnoga dolaska i da mu istovremeno kaže kako su ona gospoda u vijeću, ali da bi ga ipak odmah primila ako bi on to htio. Ahmed-aga im je odgvorio da mu je potreban odmor pošto je umoran nakon ovako dugačkog i zamornog puta, a da će sutra doći i potražiti ih.Slijedećega jutra pomenuti aga ode u grad sa dva druga Turčina. Otpratio ih je dragoman sa dva momka iz saniteta pošto još nije bio dobio dozvolu o slobodnom kretanju (vjerujem, zbog nekakva političkog obzira). Sa sobom je ponio jedno pismo za koje mi je kazao da je ono što ga je kapidžija napisao toj gospodi. Neproteče mnogo do njegovoga povratka, a poslije ručka se pojaviše dva plemića, koja su bila posebno upućena da se sastanu sa agom, rekoše mu da se ona vlada smatra veoma obaveznom zbog njegove i kapidžijine pažnje i srdačnosti, da bi se zbog njihove ljubavi obeznanili, da sve povjeravaju sultanovoj zaštiti, a da su zbog pretrpljenih nevolja i znatnih šteta, pa nepravedno u ovome ratu doživljenih pogrda pali u takvu bijedu da su zbog toga bili dostojni milostiva sažaljenja, ako već neće biti tretirani s onom plemenitošću što je traže njihove zasluge. Nakon toga nastaviše da razgovaraju o granič¬nim poslovima i u njima se pobrinuše da Ahmed-agu obavijeste da se poslovi u Dalmaciji obustave dok ne s tignu odgovor i i dok se ne upotrebi sve moguće s njihove strane da se kapidžija nagovori na dolazak u ovaj kraj zbog okončavanja ovoga posla na način kako to odgovara njihovim interesima, tj. dok se ova njihova zemlja ne spoji sa Turskom, dok se ne os lobodi prolaz i ne uspostavi sigurnost za karavane, pa dok se napokon ne uvede skela međutim bi im odgovoreno kako je to teško, dapače nemoguće ostvariti pošto se ne mogu napustiti već zauzeti krajevi.Sutradan je pomenuti aga opet otišao u grad otpraćen kao i ranije, a kada se.vratio pokaza mi jedno pismo na kraljevskom papiru savijeno u obliku dukala, s kraja na kraj omotano u malo papira i zapećaćeno pečato tamošnje vlade. Rekao mi je da je to odgovor one gospode. Opazio sam da je adresirano ćiricilom na svijetloga, plemenitoga, svake hvale vrijednoga i časnoga gospodina Osman-agu, kapiclžibašu, komesara.Ahmed-aga mi se kasnije žalio na onu gospodu govoreći da su teški, nezahvalni j da ne znaju uzvratiti primljena dobročinstva. Ja nijesam pokazivao otvorenu radoznalost kako ne bih izaziao sumnju, ali po onom što sam uspio saznati uz oprez ovaj aga je upućen formalno zbog sakupljanja informacija o Dubrovačkim interesima a stvarno da od ove vlade traži kakav novčani doprinos i ostalo, jer se sve ne može moliti od njihova (tj. turskog ) graničnog stanovništva, a kako se radi i o dubrovačkom osobitom interesu, trebalo bi da i oni nečim doprinesu i da moraju misliti na vrijednu pomoć što im je, pružena. Odgovorili su da su veoma obavezni zbog njihove srdačnosti povjeravajući se njihovoj zaštiti, pa opisujući svoje siromaštvo molili su agu da misli na taj njihov sadašnji položaj, što im ne dozvoljava da gornje priznaju onako kako bi voljeli i kako bi trebalo. Zaključili su da će kapidžiju, kada dođe na carinu, kako sam reče, na to sada principovo zemljište, pa kad ujedini njihovu teritoriju sa Turskom otvorivši tako put i osiguravši tranzit za trgovinu i za karavane, na tom će ga mjestu čekati dvojica od one gospode i prilikom toga susreta s njim daće onaj prilog što bude moguć kao znak zahvalnosti one vlade. Malo zatim su pomenutom Ahmed– -agi darovali 30 cekina u zlatu, a dvojici njegovih pratilaca svakom po 4 ista takva cekina, ali kada su svi pokazali prezrenje prema tako malenom daru i kada su odbili da ga prime, Ahmed-agi su odmah donijeli dvije peče svile na poklon, vjerujem one iz Damaska, ali su i pored toga otputovali nezadovoljni. Ja sam na svakom koraku i prilikom svakog razgovora bio paž ljiv, a ono što ja nijesam mogao razumjeti pobrinuo sam se da saznam od jednog mog kaplara, što sam sa bio sa sobom poveo zbog njegovog znanja turskog jezika. Inače za vrijeme ovoga kratkog boravka ništa nam nije nedostajalo i svega je bilo u izobilju, kako za nas tako i za naše konje. Dana 25. otputovasmo iz Dubrovnika zbog povratka natrag i uvečer stigosmo u Dračevo, pa držeći se gornje ceste sutradan stigosmo u Stolac.I tu ostasmo te noći. Iz Stoca pređosmo u Čitluk, a odatle u Mostar smjestivši se kod pređašnjega Osman-age Halebića. On mi je ispričao da je prošao kurir iz Carigrada kapidžiji sa odgovorom, čiji sadržaj nijesu saznali. Dođe i kadija, koji me ponovo podsjeti da se u njegovo ime poklonim vašoj ekselenciji i da joj prenesem odani pozdrav. Pošto se vratio kurir sa odgovorima, doći će kada se nastave poslovi oko razgraničenja za nekoliko dana, da se ponovo sastane sa kapidžijom, kome je po Ahmed-agi uputio jedan svežanj pisama. Pomenuti Halebić mi u jednom razgovoru reče da vjeruje kako je odobren jedan sat hoda prave linije oko nekih tvrđava ali ne oko svih. To se ne može primijeniti, pored ostalih, ni u pogledu Čitluka zbog blizine Počitelja. On mi također reče da car insistira u namjeri da mu se predaju neka mjesta i da će na svaki način nastojati dokopati se kakva posjeda u blizini, ali da mi pravo kaže Turci time ne bi bili zadovoljni najprije zbog toga da na granici ne bi imali nemirnu čeljad, a zatim i zbog drugih različitih razloga.U mostar je bilo stiglo naređenje paše Sečića, koga sam i na povratku vidio gdje logoruje na pređašnjem mjestu, da tamošnji neferi dođu u Blagaj zbog zemljanih radova u kuli i oko nje nakon što ju je on obnovio. Iz mostara otputovasmo 29. i u blato stigosmo uvečer. Slijedećega jutra produžismo prema Imotskom, gdje konačismo, a onda prema Radobolji. I napokon, prvoga u mjesecu predvečer stigosmo pod Sinj. Tu dobih obavještenje da je vaša ekselencija otišla sa kapidžijom prema Popinama zbog sastanka sa carskim komesarom.Nastavismo put, pa sitgosmo u Vrliku međutim konji zbog napora na dugu i tešku putu nijesu mogli dalje, a naročito oni pod dvojicom Turaka iz agine družine, pa zato oni uz njegov pristanak odlučiše da ne idu dalje za dva tri dana dok im se ti konji ne odmore i ne osnaže. Vrličkom upravitelju sam predao ugovor o prodaji jednoga magarca sa ždrebetom. Poručio je da im kasnije pronađe jednoga vodiča što bi ih odveo do onoga mjesta gdje bude vaša ekselencija sa kapidžijom. Sinoć stigosmo u Golubić sa agom i ostalima, a odatle evo me opet na poslu vašoj ekselenciji. Na ovom putu sam razumio da je pomenuti Ahmed-aga razborit i mudar čovjek, koji je sa mnom ljubazno i lijepo postupao kao što je to bilo na cijelom turskom tlu. Nikada mi nije govorio ni o čemu što se ticalo graničnih poslova osim jednom kada mi reče da bi poslovi zbog dobrih odnosa vaše ekselencije mogli biti obavljeni veoma dobro, u odgovarajućem roku i na vrijeme kada pomenuti kapidžija ne bi bio ograničen ovlaštenjima, što se ne mogu proširiti na sve. Eto toliko uz moj duboki poklon na znanje poštovano vaše ekselencije, kojoj sa potpunim poštovanjem i uvažavanjem ljubim skute .

Popine, 4. avgusta 1699.

Džovanantonio Longo

bolero
Napreduje

Broj poruka : 60
Points : 18
Datum upisa : 11.05.2008

Íŕçŕä íŕ âđő Go down

Ďîăëĺä༠ďđĺäőîäíó ňĺěó Ďîăëĺä༠ńëĺäĺžó ňĺěó Íŕçŕä íŕ âđő

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Íĺ ěîćĺňĺ îäăîâîđčňč íŕ ňĺěĺ ó îâîě ôîđóěó